Da bismo pobijedili tremu treba prihvatiti sebe takve kakvi jesmo

Mnogo je situacija u kojima tremu možemo prepoznati.

Bilo da je riječ o privatnom ili poslovnom svijetu, trema je sastavni dio življenja.

Tremu su neki imali pred svaki kontrolni zadatak u toku osnovnog i srednjoškolskog obrazovanja, neki drugi je imaju dok čekaju ispit na fakultetu, treći pred razgovor za posao, imamo je i prvog radnog dana u firmi ili uoči prvog ljubavnog sastanka.

Svaki put kada procjenjujemo da je neki događaj veoma važan za nas možemo imati tremu.

U poslovnoj svakodnevici, naravno, zavisno od opisa zaduženja kojeg imamo u okviru našeg radnog mjesta, trema se pojednostavljeno, uglavnom vezuje za (javne) nastupe i/ili javna izlaganja i/ili publiku.

Trema je zapravo izraz straha da nećemo uspjeti da se predstavimo onako kako želimo.

Izraz straha od nepoznatog, uzrokovan neiskustvom ili straha od sebe, uzrokovan previsokim očekivanjem od samog sebe.

Upravo iz ovog razloga, a u cilju savladanja treme, veoma je važno objektivno sagledati sebe i imati realne slike o samom sebi.

Ono što se u psihologiji naziva “realna slika o sebi” je zapravo realno sagledavanje svojih sposobnosti, mogućnosti i ograničenja.

Idealna slika o sebi je ono čemu svaki pojedinac teži, tj. ono što bi želio biti i jedna i druga su usko povezane sa nastajanjem treme.

Slika koju imamo o sebi, tj. način na koji percipiramo sebe umnogome determiniše naše ponašanje.

Nastajanje treme se može javiti onda kada se realna slika zamijeni idealnom i kada zamaskiranom predstavom koju imamo o samom sebi nastupimo pred grupom ili se nađemo u situaciji u kojoj se od nas očekuje da budemo mnogo više od onoga što zapravo jesmo.

Nesporno je da će se trema kod jednog broja ljudi javiti svaki put kada se nađu u nekoj novoj, za njih veoma važnoj situaciji, pogotovo ako budu u situacijama koje iziskuju napore da se drugima predstave u što boljem svijetlu.

Kod nekih trećih trema će se javiti u onim situacijama koje nužno sa sobom nose izloženost pogledima, kritici ili sudu drugih ljudi.

Pitanje koje svako treba da postavi je „zašto je to tako?“.

Potreba za dopadanjem drugima u ljudskoj je prirodi.

Svaki put kada želimo da se dopadnemo drugima, mi želimo da se prikažemo u što boljem svijetlu, a kada strahujemo od toga kako će nas drugi procijeniti nastajanje treme je događaj koji će nužno slijediti i to kao rezultat zabrinutosti za ishod događaja kroz koji treba da prođemo.

Osnova treme leži upravo ovdje!

Imati potrebu da se dopadnemo drugima i predstavljanje onoga što mi zapravo nijesmo je posljedica treme (ukoliko isključimo neznanje i/ili nepripremljenost ako je u pitanju izlaganje određenog sadržaja).

Ukoliko se nalazimo u situaciji koja ne iziskuje od nas predstavljanje u što boljem svjetlu (takve situacije su situacije u krugovima prijatelja, kolega koje poznajemo ili pak situacije gdje nam nije važno kako će nas drugi procjeniti), trema je nešto što će biti neosjetno, jer je umanjena mogućnost odbacivanja od strane drugih ili nam pak ta mogućnost odbacivanja nije važna.

Dakle, uskladimo li što više naše mogućnosti sa onim što želimo „prezentovati“ umanjujemo mogućnost nastajanja negativnih emocionalnih doživljaja, koji su u ovom slučaju povezani sa tremom. Jednostavno treba smanjiti očekivanja od sebe.

Prihvatiti sebe takvim kakvim jesmo, kao ljudsko biće koje nije savršeno, niti treba, niti to može biti.

( dipl. psiholog Jasmina Đukić )