Toranj će koštati 5 miliona umjesto 300.000!

Da neko u bilo kojoj iole pravno uređenoj državi u izgradnju nekog objekta od javnog interesa, koji je mogao da se izgradi za oko 300.000 eura, potroši pet miliona u najmanju ruku bi za početak prvo odletio sa funkcije, a nakon toga bi se njime svakako pozabavile druge određene državne službe, prije svih tužilaštvo.

U Crnoj Gori takav slučaj se događa godinama i to uz prećutnu saglasnost Vlade, Ministarstva saobraćaja, Direkcije za javne nabavke, Državne revizorske institucije... naravno i tužilaštva, ali se oni možda dovoljno ne razumiju u elektronske komunikacije.

Riječ je o tornju za kontrolu radio-frekventnog spektra, koji se godinama gradi na Dajbabskoj gori kraj Podgorice.

Kada je početkom prošle decenije krenula priča o potrebi kontrole nad radio-frkeventnim spektrom, tim stručnjaka sastavio je elaborat kako bi to valjalo uraditi, na kom mjestu, na koji način i sa koliko novca.

Plaćaće se nekoliko decenija

Njihova procjena je bila da se glavni centar na Dajbabskoj gori, koji bi činili metalni rešetkasti stub, prizemni objekat za opremu i posadu manji pomoćni objekat (ukupno oko 250 kvadrata) i pristupni put 200 metara dužine, izgradi za oko 300.000 eura.

Umjesto toga, izgrađen je ogroman betonski toranj koji je okovan u mermer, napravljeni su poslovni prostori u kupoli tornja i ispod njega, veliki parking i pristupna saobraćajnica s trotoarom i rasvjetom, duplo šira, sedam puta duža i nekoliko desetina puta skuplja od one koja je bila planirana na početku.

Sve to građani već plaćaju kroz cijene telefonskih usluga, a plaćaće i održavanje megalomanske građevine nekoliko narednih decenija.

Iako je elaborat rađen u decembru 2003. godine, odnosno prije sedam godina, neki njegovi autori su, navodno, zaboravili ili se jedva sjećaju šta su u njemu zapisali.

Pojma nemam

Predvodnik tima stručnjaka, Milica Pejanović-Đurišić kaže da je „godinama van dešavanja“ i „da ne zna šta se radi“. Ipak zapaža da „ovo što se radi nema veze sa onim što je elaboratom predloženo“.

"Pojma nemam šta se tamo radi. Ipak, mogu reći da to što se radi nije bilo predmet našeg elaborata. To je neko drugi predlagao, birao i određivao budžet", kaže Pejanović-Đurišić.

Iako nijesu zvanično htjeli da govore o tome koliko racionalno i ekonomično Crna Gora gradi sistem za kontrolu radio-frekventnog spektra „da se ne bi zamjerali kolegama“ ljudi iz regulatornih agencija iz bivših jugoslovneskih republika sa podsmijehom govore o „betonskom čudovištu“ na Dajbabskoj gori

Igor Radusinović, koji osim što je bio jedan od autora elaborata bio je i u stručnom nadzoru, sjeća se još manje.

"Dvije godine sam van priče. Trebalo bi vrijeme da to pogledam da se prisjetim, nijesam u toku", kaže Radusinović.

Na insistiranje može li se makar prisjetiti je li elaboratom sugerisano da se gradi prizemni objekat i podigne metalni stub ili pak da se gradi toranj od armiranog betona milionske vrijednosti visok 40 metara, Radusinović odgovara da „ne bi da ulazi u tu priču da ne bi imao problema“ i dodaje da je to „nezahvalno“.

Doveli magistralu

I treći autor elaborata, tada inženjer iz Agencije a kasnije pomoćnik ministra saobraćaja Dejan Jovanović prisjeća se elaborata, doduše malo bolje, pa pamti i poneku cifru i detalj.

"Koliko se sjećam, elaboratom je bilo predviđeno da izgradnja centra na Dajbabskoj gori, rešetkastog stuba objekata za posadu i opremu, pomoćnog objekta i pristupnog puta košta oko 300.000 eura. Sjećam se da je tada Vlada objezbijedila zemljište za centar i za pristupni put sa istočne strane brda. Taj put je trebalo da košta oko 15.000 eura", kaže Jovanović.

Umjesto da se put dug 200 metara i širok tri metra dovede državnom zemljom sa istočne strane iz pravca Zelenike i da košta oko 15.000 eura, do tornja je sa sjeveroistočne strane iz pravca grada, dijelom preko privatnih imanja, dovedena „magistrala“ sa dvije trake, rasvjetom i trotoarom sedam puta duža i nekoliko desetina puta skuplja. Samo eksproprijacija privatnog zemljišta, prema zvaničnoj informaciji iz Agencije, koštaće preko pola miliona eura.

Lompar ćuti

Na glavno pitanje zašto je, tadašnjem i sadašnjem direktoru Agencije Zoranu Sekuliću dozvoljeno da odstupi od elaborata koji je predviđao da se centar na Dajbabskoj gori završi za oko 300.000 eura i izabere drugo, skoro 20 puta skuplje rješenje, od „dojučerašnjeg“ ministra za saobraćaj i telekomunikacije Andrije Lompara nema odgovora. Ministar je prećutao telefonski poziv i SMS „Vijesti“.

Njegov pomoćnik u vrijeme kada je krenula priča o zidanju „betonskog čudovišta“ na Dajbabskoj gori kaže da su za tu namjeru saznali iz medija i da je od Agencije zatraženo obrazloženje.

"U martu 2007. Vlada je od Agencije zatražila da preispita ekonomsku opravdanost mogućnosti da se glavni centar smjesti u poslovnoj zgradi Agencije koja je bila u planu da se kupi. Na taj zahtjev iz Agencije je zvanično odgovoreno da se izgradnjom centra na Dajbabskoj gori dobija dodatni poslovni prostor jeftiniji od onog koji će biti u zgradi koja će se kupiti na nekoj atraktivnoj lokaciji u gradu", kaže tadašnji pomoćnik ministra Jovanović.

Sekulić u odgovoru na pitanje „Vijesti“ zašto se odustalo od elaborata koji je predviđao mnogo jeftinije rješenje i zašto je izabrano ovo megalomansko i skupo, preksačući tu dilemu, kaže da je ovo rješenje „izabrano uz stručnu pomoć arhitekata sa iskustvom u oblasti urbanizma i prostornog planiranja na čelu sa arhitektom Miodragom-Miškom Burzanom“.

"Stručnjaci su predložili a Agencija prihvatila idejno rješenje firme “Montenegroinženjering” (izvršni direktor Ratimir-Raco Mugoša) iz Podgorice. Arhitektonsko i konstruktivno rješenje postojećeg objekata u potpunosti zadovoljava funkcionalne, tehničke i tehnološke karakteristike koje su propisane elaboratom kao i funkcionalne i tehničke potrebe za vršenje monitoringa", kaže Sekulić.

Novih 1,2 miliona

Na pitanje koliko je do sada koštao centar - svi radovi, pristupni put i eksproprijacija, projekti, nadzor..., Sekulić odgovora zbirnom brojkom.

"Okončanom situacijom prethodnog izvođača radova vrijednost svih izvedenih radova je utvrđena na 3.849.909 eura. Postupak eksproprijacije je u ime Agencije od početka vodila Uprava za nekretnine koja je utvrdila vrijednost eksproprisanog zemljišta na 514.560 eura", kaže Sekulić.

U odgovoru nema izdvojenih brojki koliko je koštala izgradnja saobraćajnice i koliko su, u eurima, bili motivisani stručnjaci - arhitekte da predlože i nacrtaju ovako skupo i raskošno arhitektonsko rješenje.

Za završetak svih radova, kako kaže Sekulić, trebaće još skoro 1,2 miliona, što znači da će kontrolno mjerni centar bez opreme koštati preko pet i po miliona.

O telekomunikcijama je za danas zakazana rasprava na skupštinskom Odboru za ekonomiju, finansije i budžet.

Sekulić podiže sebi „spomenik“

Iako nijesu zvanično htjeli da govore o tome koliko racionalno i ekonomično Crna Gora gradi sistem za kontrolu radio-frekventnog spektra „da se ne bi zamjerali kolegama“ ljudi iz regulatornih agencija iz bivših jugoslovneskih republika sa podsmijehom govore o „betonskom čudovištu“ na Dajbabskoj gori.

"Irelevantno je pitati je li morala da se gradi takva i tako skupa građevina jer je za takav prijemnik bila dovoljna obična metalna bandera visine dvadesetak metara koja može da nosi par lakih antena. Ovo što ste vi napravili je jedinstven slučaj u Evropi i najmanje je za pohvalu. Valjda imate dovoljno para da podižete spomenik vašem direktoru", kaže uz osmijeh jedan od sagovornika „Vijesti“.

"Ipak treba naglasiti da svaki elementarno obrazovan elektroinženjer zna da je ovo moglo da se završi sa antenom na zgradi, eventualno sa banderom na brdu a može i ovako megalomanski ako imate previše para, ali ne znam čemu će da služi i čiji je interes da se to toliko plati".

Kako su to uradile dvije bivše jugoslovneske republike, Srbija koja je neuporedivo veća, i Slovenija koja je neuporedivo bogatija od Crne Gore, najslikovitije govore fotografije na kojim se vidi koliko su to raskošne „građevine“ i kakvi su prateći objekti.

Iako nijesu zvanično htjeli da govore o tome koliko racionalno i ekonomično Crna Gora gradi sistem za kontrolu radio-frekventnog spektra „da se ne bi zamjerali kolegama“ ljudi iz regulatornih agencija iz bivših jugoslovneskih republika sa podsmijehom govore o „betonskom čudovištu“ na Dajbabskoj gori.

"Irelevantno je pitati je li morala da se gradi takva i tako skupa građevina jer je za takav prijemnik bila dovoljna obična metalna bandera visine dvadesetak metara koja može da nosi par lakih antena. Ovo što ste vi napravili je jedinstven slučaj u Evropi i najmanje je za pohvalu. Valjda imate dovoljno para da podižete spomenik vašem direktoru. Ipak treba naglasiti da svaki elementarno obrazovan elektroinženjer zna da je ovo moglo da se završi sa antenom na zgradi, eventualno sa banderom na brdu a može i ovako megalomanski ako imate previše para, ali ne znam čemu će da služi i čiji je interes da se to toliko plati", kaže uz osmijeh jedan od sagovornika „Vijesti“.

Skuplje od škola i hotela

Osim što je nepotreban, u obliku u kojem je izgrađen, toranj na Dajbabskoj gori je zbog svoje složenosti i veoma skup. To najbolje pokazuju poređenja sa drugim građevinama.

Toranj će prema zvaničnoj računici Agencije debelo premašiti pet miliona eura i u njemu će se na visini (u kupoli) dobiti oko 180 kvadrata prostora i oko 120 kvadrata na zemlji.

Na drugoj strani Ekonomska škola u Podgorici, koja ima površinu skoro pet hiljada kvadrata, koštala je nešto preko 3,2 miliona eura. Srednja Medicinska škola u Podgorici, ukupne površine preko 6.000 kvadrata, koštala je nepunih pet miliona. Sjedište državnog Univerziteta - zgrada Rektorata, površine 6.100 kvadrata, koštala je oko pet i po miliona.

U poređenju sa hotelima na našem primorju sa kojima je „prodat“ i dio obale postaje još jasnije koliko je skupa građevina na Dajbabskoj gori. Hotel “As” je prodat za 2,2 miliona, “Avala” za manje od tri, a “Maestral” za oko četiri i po miliona eura.

„Vijesti“ su prilikom nedavne posjete gradilištu saznale da je u planu da se pored tornja gradi restoran i helidrom i još ponešto.

O tome kako se gradi radnici nijesu htjeli da govore, ali su se požalili na arhitektu Raca „koji ne prašta nijedan detalj i traži da se zidovi oblažu samo nepravilnim petougaonim kamenim pločama“.

( Miodrag Babović )