Bubnjara grijala goste

Početkom šezdesetih godina prošlog vijeka „Durmitor“ je raspolagao sa oko 200, a gradski hotel „Obnova“, na čijim je temeljima 70-ih izgrađen hotel „Žabljak“, sa 30 kreveta. Tokom đačkih raspusta u školu su unošeni kreveti na kojima bi spavale velike grupe gostiju, dok bi se hranili u hotelu.

Sa ove pozicije skromno, ali smo, pored Slovenije, bili najrazvijeniji u bivšoj nam domovini.

Tako je nekadašnji opštinski funkcioner i dugogodišnji direktor turističko-ugostiteljskih preduzeća a sada vlasnik hotela „Javor” Milenko-Mile Stijepović, za “Vijesti” počeo priču o prvim koracima u razvoju turizma i nadgradnji prirodnog bogatstva, koje ovi predjeli imaju u izobilju.

"Još za kopnine hoteli bi se snabdjeli drvima, centralni podrum punila su burad žestokih pića, a samo bi pivo bilo dovoženo jednom mjesečno. Imali smo klanicu, kao i sušaru za meso", podsjeća Stijepović, opisujući da je u „Durmitoru“ postojalo centralno grijanje, a peći bubnjare u sobama „Obnove“, kao i jedna velika u glavnoj sali, uz koju su uvijek bila složena drva.

I tada je, kaže, postojao sajam turizma, koji su posjećivale sindikalne, ferijalne, studentske i omladinske organizacije, te članovi SUBNOR-a.

"Od domaćih gostiju, najčešće su to bila vojna lica i gosti koji vuku korijene iz ovih krajeva. Najzastupljenija je bila dubrovačka regija i Vojvodina, a nešto kasnije i studenti Beogradskog univerziteta posredstvom „Mladost turista“.

Dolazili su autobusima, a dočekivao ih je ljubazan personal, pucketanje drva u bubnjarama, dobra hrana.... Uz sve to vrhunska muzika uživo, sam krem beogradske, ali i sarajevske estrade. Imali smo tamo našeg čovjeka, Rada Mumina koji je na taj način pomagao svome kraju.

Redovno su bile prikazivane bioskopske, a povremeno i pozorišne predstave u zagrijanoj sali mjesnog bioskopa, jer je i do sale toplotu širila bubnjara ",prisjeća se Stijepović.

Podsjeća i na mnogobrojne naučne i literarne susrete i pozorišne predstave, koje su organizovali KUD-ovi tamošnjih sela. Preko dana, kaže, podrazumijevalo se skijanje na Petrovoj strani i Javorovači, šetnja i sankanje, gdje su skijali članovi smučarskog društva i vojska.

Sjeća se i teškoća prilikom čišćenja snijega sa puteva, kada je kroz grad narod lopatama pomagao da se što prije omogući prohodnost ulice.

" Taj problem smo počeli rješavati sječom hiljadu kubika šume, koju smo prodali i kupili snjegočistač sa rotofrezom. Moćnu mašinu, ruskog „ZIL“-a, ustupili smo tadašnjem „Crnagoraputu“, ali je cijele zime bio na Žabljaku i čistio put prema Pljevljima.

Kad su snjegovi bili ogromni, sretao ga je “krup“ pljevaljskog rudnika uglja. U tim okolnostima svi kolektivi su uvodili radnu obavezu za zaposlene, koji su sa lopatama u rukama pomagali vozaču Kirilu Ostojiću da ukloni snijeg koji je bio viši od freze. Dragocjenu pomoć pružalo je od drveta napravljeno pomagalo u vidu klina koje bi se postavljalo ispred kamiona i širilo ulice", objasnio je Stijepović.

Savremenija organizacija u turističkoj privredi, kaže, počinje formiranjem Turist biroa, preko kojeg su išle sve transakcije i otvaranje noćnog bara u hotelu „Durmitor“.

Tada pristižu i inostrani gosti, ali je u preduzeću bilo nekoliko zaposlenih koji su bili veoma dobri poznavaoci stranih jezika, naročito Ignjat Žugić, koji je besprekorno govorio nekoliko svjetskih jezika.

" Od skijaških objekata imali smo jedini osim Slovenije, skijaške skakaonice, na kojima su se održavala i državna prvenstva. Mala, od 30 metara bila je u centru grada u blizini škole, a velika od 60 u blizini hotela „Durmitor“.

Početkom 70-ih kupili smo i montirali pet ski-liftova, a 1973. i snjegotabač, po koji smo išli u Njemačku, gdje je instruktažu za rukovaoca završio naš radnik. Kad je stigao na Žabljak „kejsborerov“ ratrak, svi smo se čudili i radovali, jer ga sem Slovenaca niko dotad nije imao.

Ubrzo gradimo hotel „Jezera“, a zatim uspinjaču na Štuocu. „Planinka“, skijalište na Savinom kuku, i sve drugo što sada imamo je novijeg datuma", zaključio je Stijepović.

Zar konak da naplate

Veliki problem, kaže Stijepović, imale su tamošnje domaćice, kojima ponos nije dozvoljavao da prodaju svoje mliječne proizvode, što traje i dan danas. - Naša psihologija, ponos i tradicionalno gostoprimstvo bili su smetnja prilikom animiranja mještana za izdavanje privatnog smještaja.

Vodili su se iskonskom praksom da se konak nikome ne naplaćuje. Taj problem je vremenom prevaziđen, rentiranje soba i prihodi po tom osnovu su sve veći, ali naše planinke nikako da promijene narav - smatra Stijepović.

Stan profesoru kulinarstva Stijepović se prisjeća i kako je, u pokušaju da angažuje vrhunskog kuvara, bio optužen za crne fondove. - U hotelima nijesmo imali kuvara, pa je preduzeće, 1968. godine poslalo nekoliko radnika na školovanje u Beograd.

Tamo sam sreo profesora Milorada-Mićana Samardžića sa kojim sam pričao o uslovima pod kojim bi došao na Žabljak. Ponudio sam mu veću platu, a on je tražio nepovratno, tada velikih 150.000 dinara u gotovini kako bi kupio stan u Herceg Novom i sagradio kuću u rodnom Ivangradu.

Dobio je sve to i došao, a lokalna vlast saznala i optužila me za crni fond. Spasio me tada Blažo Jovanović, a Mićan je sve to višestruko uzvratio, jer je za nekoliko decenija svoga rada u žabljačkim hotelima osposobio bezbroj kuvara i slastičara koji su i danas vodeći u tom poslu širom Crne Gore - istakao je Stijepović.

Zbog reklame zamalo bez partije

Kod društvenih i partijskih institucija u gradu i državi, kako ističe, bilo je protivljenja marketingu i novinama u turističkom razvoju tog planinskog centra.

"Početkom sedamdesetih javila se potreba za nabavkom snjegotabača. Takvu odluku donio je radnički savjet preduzeća, ali se usprotivio Opštinski komitet Saveza komunista sa obrazloženjem zašto davati tolike pare, ako u gradu ima omladine, đaka i vojske koji će skijama tabati staze.

Jedva sam objasnio, i naredne godine je stigao ratrak. Komitet me proglasio prozapadno orijentisanim, prijetila mi je opasnost od isključenja iz partije i kada sam tih godina na tek izgrađeni hotel “Žabljak” postavio svjetleću reklamu", priča čovjek koji je duboko zašao u šestu deceniju bavljenja turizmom na Žabljaku.

Zahvaljujući partijskom nalogu i mjerama 1972. godine, nakon nekoliko mjeseci kašnjenja, metalska industrija “Đuro Salaj” i turistička agencija “Putnik” iz Niša platili su drugu polovinu dugovanja za sindikalni boravak njihovih radnika u hotelu “Durmitor”.

" U ljeto, krajem šezdesetih, pozvao me Veljko Milatović i kazao da će u hotel “Durmitor” doći jedan gost. Kaži šefu Udbe da prema njemu ne preduzimaju nikakve mjere bez mog znanja, saopštio mi je Veljko preko telefona.

Stigao je čovjek, sa getama na nogama, i odmah na recepciji ružnim riječima prokomentarisao fotografiju Josipa Broza Tita, konstatujući da tu treba da stoji fotografija neke od prirodnih vrijednosti ovog kraja. Šef recepcije je mogao samo gunđati, ja i šef Udbe smo slegli ramenima. Bio je to tadašnji direktor neuropsihijatrijske klinike iz Beograda prof. dr Veselin Savić", prisjeća se Stijepović.

( Obrad PJEŠIVAC )