Svako novo otkrivanje donosi novo uzbuđenje

Crnogorskoj likovnoj publici slikar Igor Bogojević upečatljiv je po monumentalnim platnima na kojima dominira njegova umjetnička fascinacija konjima.

O boravku u Parizu, koji mu je donio poznanastva sa velikim slikarskim imenima, o svom likovnom izrazu i budućim planovima, Bogojević govori za “Vijesti”.

"Neki gradovi sa sobom nose mitsku dimenziju i ta aura čini ih privlačnim poput magneta. Pariz s pravom posjeduje tu dimenziju koja zrači iz njegovih muzeja, kuća, ateljea, bistroa, mostova.

Odmah vas, na početku zapljusnu reklame i bilbordi koji najavljuju retrospektive najvećih svjetskih umjetnika, izložbe slavnih i onih ne tako poznatih, prisutni svi mediji umjetničkog izražavanja i Parižani i turisti koji u redovima čekaju da bi prisustvovali nekom takvom događaju. Ono što čovjek shvata, jeste mjesto kulture u društvu. U Parizu, ona je uzdignuta na pijedestal koji i zaslužuje.

Ali ona nije samo poštovana tvorevina društva i ljudskog roda; ona je i potreba, duhovna u toj mjeri da se graniči sa organskom. U određenim dozama, poželjno ju je češće konzumirati da biste bili u formi, da biste njegovali tu vrstu osjećajnosti i razvijali svoj ukus hraneći ga raznovrsnim umjetničkim sadržajima.

Zato me i nisu začudile povorke predškolske djece sa svojim vaspitačicama koja su znatiželjno posmatrala Kalderove mobile, na njegovoj retrospektivi u Centru Žorž Pompidu, muzeju moderne umjetnosti. Odnos prema umjetnosti se razvija odmalena, jer kasnija racionalna saznanja teško da vas mogu privući bliže od čisto činjeničnih konstatacija. Populistički Pariz ili Pariz buržoazije, krije bezbroj priča.

Galerija "Space Marmelade", u kojoj sam izlagao prošlog ljeta, nalazi se na Trgu Edit Pjaf, četvrti u kojoj je rođena kraljica francuskih šansona u blizini bistroa u kojima je nastupala na početku karijere. Imao sam priliku da sretnem većinu umjetnika sa naših prostora koji su decenijama uspjeli da se održe i opstanu na pariskoj umjetničkoj sceni.

Među njima, izdvojio bih Petra Omčikusa i njegovu suprugu, pokojnu Kosu Bokšan koji su mi pružili nesebičnu podršku tokom mog boravka. U Kosinom ateljeu proveo sam oko pola godine slikajući. Izdvojio bih i Jarmilu Vešović, izuzetnu umjetnicu sa kojom sam izlagao u galeriji Museum na Gare d'Austerlitz 2009. godine. Njene apstraktne kompozicije, iz ciklusa Krotitelj vjetra, na jedan suptilan i zagonetan način provlače sakralnu atmosferu svojim plavim i zlatnim vizantijskim tonovima pigmenta. Na svili, umjesto na lanenom platnu daju atmosferu spiritualnosti i beskonačnog.

U maju 2009. godine pružila mi se prva i posljednja prilika da velikom Dadu stegnem ruku, okružen njegovim snažnim, uskovitlanim kompozicijama na zidovima crkve u Žizoru. U Parizu sam susretao i Vladimira Veličkovića, Ljubu Popovića... Tu je i Branka Bogavac, koja prati rad naših umjetnika koji tu žive i rade, i onih koji izlažu. Zahvaljujući njoj, moguće je imati pregledniju sliku o radu naših umjetnika u Parizu. Kroz seriju njenih intervjua upoznajete ih na mnogo ličniji način i razotkrivate njihov vlastiti odnos prema svom djelu.

Na Salonu međunarodne škole na Loari 2009. godine, za sliku "Na Seni" osvojili ste Zlatnu medalju, što je prva i najveća nagrada koju ta Akademija dodjeljuje. Koliko Vam je jedna ovakva prestižna nagrada pomogla u daljem razvoju?

"Nagrade su znak da neko prepoznaje i cijeni to što stvarate. Na Salonu je učestvovalo stotinu umjetnika i iz Francuske i svijeta, pa mi je ta nagrada još draža. Koliko je značajna za mene lično, toliko je i jedno priznanje crnogorskoj umjetnosti. Umjetnik stalno teži i da prepozna svoje mjesto na nekoj globalnoj sceni, i svaki takav događaj, nagrada ili izložba koju napravi u inostranstvu doprinose boljem sagledavanju svog djela, a s druge strane predstavlja reprezentovanje zemlje iz koje dolazi."

Najčešći motivi na Vašim platnima su konji. Kako objašnjavate Vašu slikarsku fascinaciju?

"Motiv na mojim slikama nije sam po sebi cilj, iako nesumnjivo ima svoju višeslojnu simboličku funkciju, već više medijum koji mi zbog svojih karakteristika forme i mogućnosti njenog transponovanja dopušta interpretaciju različitih mentalnih slika. U svom kompozicijskom totalitetu, sama pojavnost oblika gubi svoj primat, inkorporirana neraskidivo u strukturu kompozicije.

Na nekim crtežima, u tehnici tuša, koje sam izlagao prošle godine u galeriji Le Petit Consulat u Valjevu, ponegdje se mogu naslutiti i antropomorfni elementi, ali i elementi prostorne determinisanosti, inspirisani najčešće kupolom Panteona i zvonicima Notr-dama. Najčešće grupisane u vidu nekog nepravilnog kruga, osim što svojim perpetuum mobile upućuju na neki evolutivni proces koji neprekidno traje, takođe se naslućuje i ponavljanje tog procesa."

Koliko, i da li se, vaša slikarska poetika oslanja na neki već postojeći umjetnički izraz? Kako se "borite" za autentičnost?

"Borite se za autentičnost likovnog izraza onog trenutka kad prestanete da razmišljate o tome. Mislim i u tom smislu da je važno za umjetnika da vidi što više toga, da bi bolje prepoznao ono što je u njegovom biću autentično.

Naravno, u početku manje-više svi imaju neki uzor. Kod nekih ostaju isti, a kod nekih se i mijenjaju. Dok slikate, nosite na svojim plećima breme istorije umjetnosti pored koje ne možete ostati imuni. Smatram, pak, da je greška tražiti i forsirati originalnost, jer se onda zanemaruju mnoge druge stvari, a takvi pokušaji postaju izvještačeni i udaljeni od stvarnosti i umjetnikove prirode.

U mom slučaju, pratim svoj senzibilitet, instinkt i usklađujem ih sa nekim svojim razmišljanjima. Ukoliko se dio te energije prenese i osjeti i na slici onda je slika uspjela, a originalnost samo prirodan proces iskrenog ugrađivanja sebe u umjetničko djelo."

Kada slikate držite li se neke okvirne priče ili Vas stvaralačko uzbuđenje odvede u nekom drugom pravcu?

"Ponekad se dešava da sliku napravim na osnovu crteža, a ponekad i bez, jer crteže posmatram kao samostalne forme izražavanja, a ne samo kao predložak slici. Naravno, nekoliko urađenih crteža mogu utrti put ka ideji za sliku koja obično evoluira u svim svojim stadijumima.

Mislim da bi bilo interesantno fotografisati različite faze slike, bilo bi neobično posmatrati sve te promjene koje ona doživi na svom putu. Rad na umjetničkom djelu je veoma uzbudljiv proces, zato što ne početku stvaranja nemam preciznu već okvirnu sliku o krajnjem rezultatu, zato i svako novo otkrivanje donosi novo uzbuđenje."

Možete li nam najaviti sljedeću izložbu?

"Još uvijek ne znam sa sigurnošću gdje ću izlagati ove godine. Postoji mogućnost da to bude u Parizu, ali i u Podgorici."

Naravno, u početku manje-više svi imaju neki uzor. Kod nekih ostaju isti, a kod nekih se i mijenjaju. Dok slikate, nosite na svojim plećima breme istorije umjetnosti pored koje ne možete ostati imuni. Smatram, pak, da je greška tražiti i forsirati originalnost, jer se onda zanemaruju mnoge druge stvari

Kako doživljavate i kako komentarišete likovnu kritiku u Crnoj Gori?

"Postojanje kritičara je veoma važno za likovnu scenu u smislu kvalitativnog i značenjskog vrednovanja. U Crnoj Gori postoji nekoliko vrsnih kritičara i poznavalaca likovne umjetnosti.

Tu bih izdvojio Mladena Lompara, izuzetnog književnika eruditu i likovnog kritičara, autora nedavno publikovane monografije Crnogorski slikari, čiji stručan i znalački pristup umjetničkom djelu ostavlja prostora lirskom posmatranju.

Takođe i Olgu Perović, Ljiljanu Zeković i Slobodana Slovinića, koji je svoje slikarsko opredjeljenje obogatio svojim elokventnim kritičkim zapažanjem.

Koliko je crnogorska likovna publika radoznala?

"Mislim da je crnogorska likovna publika radoznala i željna dešavanja u umjetnosti. Postoji određen procenat ljudi koji prati izložbe, a postoje i oni koje treba animirati. Izložba Karavađove slike u Dvorcu Petrovića je bila dobro posjećena pored ostalog, i zato što je marketinški bila dobro propraćena. Smatram da događaje u kulturi treba dodatno akcentovati na taj način, a i promovisati kroz različite strukture društva i institucije, kako bi publika bila brojnija."

( Jelena PAVIĆEVIĆ-TATAR )