Iz Londona, s ljubavlju

Ovaj smeđi stan pored muljevite rijeke, u kojem živimo već pet godina, pravi je vampir s mjesečnicom. Svakog mjeseca krv nam pije po nedjelju dana jer mu negdje nešto curi.

Ovog puta izgleda da je voda procurila u srce sušača, umjesto da se sakuplja u plastičnoj posudi predviđenoj za to. Radijatori u stanu uski su i fragilni, i ne trpe mokru robu na sebi.

A ako bih na balkon iznijela samo jedan par čarapa, balkon-policija odmah bi poslala menadžerku zgrade koja bi mi pod nos stavila ugovor o održavanju estetike terasa. Imam iskustva sa tim, jer na našoj terasi već godinama od balkon-policije sakrivam bicikl od sina mi.

U svakom slučaju, zbog sušača, i ovog mjeseca moram zvati servis, i to što prije. Poslaće mi, znam, istog onog filozofa-majstora, Kevina, što nam je popravljao mašinu za pranje veša, i asistirao pri eutanaziji pomahnitale mikrotalasne pećnice.

Kevinova najbolja osobina je to što izuva cipele kad ulazi u stan. Inače, jedva da otvara usta dok priča, kao da ga je pravio princ Čarls. Glava me zaboli dok komuniciramo, a prva mu je posjeta uvijek posvećena isključivo dijagnosticiranju problema kod kućnih aparata, o čemu voli dugo da razglaba.

Uh, baš mi se ne druži s njim. Kevin očekuje da ja bdijem iznad njega dok on pišti kroz dugačke zube: “Jeste li redovno čistili sve filtere?” Ili: “Da nije nešto ispalo iz nekog džepa, poremetilo dinamiku valjka, blokiralo odvod vode?” (Sve ovo zvuči kao da je problem u meni, a ne u mašini.)

Usput, saznala sam i detalje iz njegovog života: živi u Sariju, prvi mu je komšija, i ujedno klijent, čuveni pronalazač Dajson. Kevin ima sedmoro djece. Sa istom ženom. Telefon mu stalno krekeće. Kevin ne ignoriše zov mobilnog dok radi dijagnozu kućnih aparata, već stalno provjerava te pristižuće poruke.

Nisam mogla odoljeti.

“Poruke od djece?” pitala sam. “Nešto hitno?”

“Ma, ne,” rekao mi je. “Fejsbuk. Sin mi je smislio današnji video status. Izmiksovao Tačerkin govor s nekim reperom, tako da se kroz rep provlači baroničin glas koji ponavlja ‘zla mašina’. Dobra mu je fora. Imam petsto tri prijatelja na Fejsu, pa sad svi komentarišu.”

Poslije mi je naplatio dolazak i dijagnozu: 200 funti. Bez popusta, mada je moja ‘zla mašina’ bila glavni lik njegovog popularnog statusa. Došlo mi je da se učlanim na Fejsbuk, možda frendujem nekog majstora, doktora, taksistu, da uštedim koju funtu.

Nego, eto, ja furam kroz ovaj londonski život sa mojih jedanaest pisaca. To su mi ovdje prijatelji. Koja korist od pisaca? Promjenljiva im raspoloženja, a vole da ih analiziraju; nedostupni su usljed stvaralačkog zanosa, ali moraš im dokazivati da si uvijek tu za njih; ritualno se kažnjavaju samokritikom, ali žele da ih uvjeravaš da su, u stvari, genijalni.

Ovi moji čak nemaju ni djecu, pa im ne mogu ni savjete tražiti na tu temu. Međutim, volim ih, šta ću?

Žao mi je što je riječ ‘prijatelj’, usljed fejsbukovanja, dobila lepršavu konotaciju lišenu specifične težine. Kao da se od prijatelja očekuje da iz dana u dan bude uključen samo u tvoju samopromociju. ‘Na Maldivima sam, raj na zemlji. Ostajem desetak dana. Zovu me s posla, ne snalaze se bez mene! LOL. L@pics!’

Ja bih gorčine, depresije, i ranojutarnje konfesije niotkuda; prijatelj ante portas, stoji tamo, sa ogromnim podočnjacima, otečenim kapcima. Aj lajk druženja u kojima su sva čula aktivirana.

Ali, da, moji londonski frendovi-pisci. Nismo ni mi baš stari prijatelji. Upoznali smo se u oktobru 2007. Tada smo nas dvanaestoro počeli postdiplomski iz kreativnog pisanja na londonskom univerzitetu.

Magistrirali smo još 2008, ali se i dalje sastajemo svakog petka, kod Rasel skvera na Blumsberiju, u jednoj od pomoćnih biblioteka londonskog univerziteta.

Do ulaza u zgradu naše male biblioteke za okupljanje, živio je i pisao Čarls Dikens. Sa naših se prozora vidi par takozvanih trg-bašta Blumsberija, po kojima su se, prije nas, šetkali, međusobno hrabrili i kritikovali pripadnici poznatog Blumsberi seta: Virdžinija Vulf, E. M. Foster, T. S. Eliot, V. B. Jejts. I Bob Marli ugrabio je nastaniti se tu tokom 1972.

Jedan od nas, Metju, doktor je prava i predavač na Birkbek koledžu, tako da smo sobu za sastajanja dobili preko veze.

Svake nedjelje troje iz grupe šalju nešto svog materijala ostatku grupe, ostatak grupe to pročita, napravi komentare, pohvale, kritike, petkom se sastanemo u šest popodne i do osam ili devet uveče pokušavamo bar jednog od nas lansirati na A-listu imena svjetske literature.

Nismo još uspjeli u tome, ali koga je briga? Put je, kažu ljudi, ljepši od cilja. Englesko je izdavaštvo trenutno kao zainteresovano za romanopisce-debitante. Razlog ne leži u avanturističko-kockarskom duhu izdavača; baš obrnuto.

Debitanti, naime, još uvijek nisu imali šansu doći na crnu listu autora koje, osim šire porodice i ucijenjenih komšija, niko drugi nije kupio. Debitanti, neopterećeni imidžom pisca koji je dobio izvrsne kritike, ali mu se roman nije pomjerio sa polica u knjižarama (dok sam autor nije došao i kupio sve primjerke sopstvene knjige, kao što je to davno uradio Džejms Džojs sa svojim ‘Dablincima’), debitanti, dakle, za razliku od toga, predstavljaju prekrasno prazno platno na kome se može našarati svakakva marketinški smišljena slika u još jednom pohodu da se napravi instant-zvijezda britanske literature koja će svima donijeti zaradu.

Upravo zato, i dalje najbolje prolazi provjerena, mada izlizana, tematika: prokletstvo i mistika siromaštva u bivšim kolonijama Kraljevstva. Traži se nova Zejdi Smit, ili novi Ruždi. Još uvijek nisu nađeni, mada su mnogo puta najavljivani.

Kao i svuda u svijetu, i ovdje svi pišu, sve više ih se baca na samoizdavanje. Pišemo i mi iz male Tilotson biblioteke na Rasel skveru, ali nam seanse nisu strogo literarne; veliki je dio posvećen i psihoanalizi.

Poslije dramatičnog, kamernog dijela sastajanja, idemo u obližnji Museum Tavern. Ja tu ustanovu uvijek prva napuštam, vadim se na bejbisiterku koja ima traume od londonskog noćnog prevoza. “Ali, djeca rastu”, kažem im i šaljem im poljupce dok prelazim Gauer strit, i onda krišom hvatam prvi taksi prema jugu Londona, jer zapravo ja još uvijek ne trpim pripitu klijentelu po noćnim autobusima, ali ne bih tu slabost nikada priznala grupi.

To je nešto što moja skupina očvrsnulih Londonaca ne bi shvatila: žena daje 20 funti za taksi umjesto da ostane u pabu, i spiska ih sa nama? What-the-hell?

Prošlog smo petka imali i tihu posjetiteljku, toliko diskretnu da joj se ni imena ne sjećam.

Ona sprema doktorat na temu ‘Kursevi i grupe za kreativno pisanje: da ili ne?’ i mi joj dođemo kao tuce zamorčadi. Nju je kod nas dovukao isti onaj akademac Metju što nam je obezbijedio biblioteku za sastajanje.

Tiha se žena sklonila u ćošak iza velikog stola oko kojeg sjedimo mi, grupa budućih Kosta-Orandž-Buker-Nobelovaca, a koji smo, za sada, samo obični potencijalni dijabetičari, jer površina velikog stola prekrivena je šarenom gomilom džank-hrane.

Preovladavaju kesice čipsa s dodatkom arome koktela od škampi; zatim gumeni bomboni i kaučuk-karamele u duginim bojama. Tu i tamo, na sto je bačena poneka mandarina ili banana; one budu pojedene tek iz očaja, na kraju seanse.

Dok čekamo Sanija koji uvijek kasni, otvaramo kesice grickalica i pričamo svi u isto vrijeme, svako o sebi, ipak uspijevajući da odreagujemo na priče ostalih.

Sani, najmlađi u grupi, druga generacija doseljenika sa Jamajke (da li je on nova Zejdi Smit?), pojavljuje se sa dvije boce šampanjca u rukama. Sani Džeret, naše mlado čedo, pobijedio je na londonskom Poetry Slam turniru. Šampanjac se bučno otvara i Sanijevo pitanje da li jedini on primjećuje osobu u ćosku sobe sa kasetofonom u krilu, ostaje bez odgovora.

Sintija, Amerikanka, bjelkinja (važno je napomenuti), ima problem s alkoholom jer joj organizam ne proizvodi enzime koji ga razlažu, i pijana je poslije prvog gutljaja, a poslije drugog, sa nozdrvama raširenim do sljepoočnica, uvjerava Sanija da je ona veća crnkinja od njega jer joj baba i deda žive na Sent Vinsentu, imaju preko devedeset godina, ponašaju se poput pubertetlija, urlaju jedno na drugo prilikom čak i najbezazlenijeg razgovora, a poslije vitlaju mačetama oko kuće, kao toboš potkresujući prekonoć izdžikljalo rastinje. “Ja sam autentična crnkinja, Sani-boj!” dere se zelenooka, pjegava Sintija.

Čekajte, htjedoh da povičem, pa ja sam tu onda izgleda najveća crnkinja, ali prekida me Pipa, brend-menadžer u stvarnom životu, a kod nas jednoglasno izabrani predsjedavajući član grupe.

“Honey,” govori Pipa Sintiji, “bijela si poput Andersenovih bajki, pomiri se sa tim. Vrijeme je da pređemo na posao.”

Zakovitlava se ‘konstruktivna kritika’ materijala prethodno poslatih od Filipa, Džoša i Džinevre. Džinevra je najosjetljiviji slučaj za kritiku jer na svaku reaguje teškim disanjem i pitanjima poput, recimo: “Zašto? Zašto se za grudi ne može reći da su ‘sarkastično šarmantne?”

Naša obrazloženja ipak zapisuje u svoj notes dok srce njene jadne olovke pršti i slama se. Srećom, brzo se sabere i vrati svoj mega-osmijeh na lice.

Metju nam je dva dana kasnije poslao mejl kojim nas je obavijestio da se diskretna posjetiteljka sa kasetofonom i nadom u doktorat žalila kako ništa od naše seanse neće moći iskoristiti kao tezu jer su smijeh i zvukovi otvaranja i žvakanja grickalica nadjačali kompletnu raspravu.

A i kakva je to sad moderna dilema oko pojave škola i grupa za kreativno pisanje? Ljudi pišu, okupljaju se, traže savjet, ‘drugi par očiju’, kao da je to od juče. Zašto bi iko raspravljao o ovom divnom osjećaju: naći se okružen istomišljenicima u nekakvoj sjevernoj gradurini? Pa još besplatno.

Oduvijek mi se sviđao stih Bolje biti pijan nego star’. Izvrsno smišljena formulacija, poput matematičke radnje primijenjene na jezik: ‘pijan’ i ‘star’ mogu se zamijeniti beskonačnim nizom pridjeva ili fraza, i svaki čovjek dobije osobenu filozofiju trenutka.

Recimo, nekome više odgovara ‘Bolje biti star nego pijan.’ Za ovu priliku ja ću sklepati sljedeće: ‘Bolje biti pisac nego zla mašina.’

A sad moram brzo zvati Kevina.

( Olja Knežević )