Senzacionalizmom protiv žena

Senzacionalizam i nasilje u medijima nad tijelima žena. Silovano dijete i ubijena žena, posljednje informacije. Naizgled dva pojedinačna, slučaja ali samo naizgled. Okrenite se oko sebe i vidjećete različite scene nasilja, čućete u svom komšiluku tuču i svađu muškaraca i žena. Čućete vrištanje djece, vidjećete komšijsko dijete kako pognute glave prolazi, ili plače u ćošku ili se ponaša kao progonjena srna. Prije nego osvane na naslovnicama uvijek znamo da se nešto teško, ružno i loše dešava osobama koje su nam poznate ili ne. Propuštamo da reagujemo najčešće. U zajednici koja misli o svakom svom članu teško da bi promaklo tako nešto. Mi smo zajednica koja ne misli o svakom svom članu, a češće jesmo ljudi koji se o drugima ne brinu kao o sebi.

Dogodila su se dva slučaja nasilja i zločina u Crnoj Gori i oni nisu pojedinačni slučajevi. Oni su znak da se već dugo u zajednici i među nama svima događaju stvari koje nam penju jezu od užasa, a institucije su gluve dok se svakodnevno ponavljaju činjenice nasilja nad ženama. Ministar, odjeljenje, odbor tvrde da se bave ženama, samo ne znam kojim i na kojim mjestima. U prvih pet minuta dok su mediji tu na nekim sastancima koje je upriličio NVO sektor ili međunarodni akteri. U prvih pet minuta za slikanje, gluvi za informaciju o stopi nasilja nad ženama. Ipak biraju da saosjećaju sa ženama koje ne žive u CG. Valjda da se kaže da su empatični. Ove naše ih ostavljaju ravnodušnim.

Znam, vidim da izostaje akcija. Čekala sam da da čujem što oni misle o slučajevima koje su mediji iznijeli na glas. Nema naznake do danas. Evropa nije stigla da ih pita. Velika većina nas je podignuta na nasilju i pognuta pred nasiljem. Sjećamo se sigurno scena nasilja nad nama ili našim bližnjim, međutim, kao da nećemo da se sjećamo, ne želimo ili se krijemo iza formalnih stvari. Dižemo zidove ćutanja.

Medijska slika zločina nije mrdnula izvan granica dosadašnjeg senzacionalizma i odbjeglog profesionalizma. Dovoljno dugo smo govorile i govorimo da ne bi trebalo da je moguće da se u objavljivanju informacija koje su od javnog interesa dogodi da se identitet žrtve prepozna ili može povezati i tako obnarodovati na sva zvona. Mediji nisu ni ovog puta propustili da se prije činjeničnog stanja (a imaju obavezu da utvrde sve činjenice, kako ne bi došlo do njihove zloupotrebe) ne upuste u puki senzacionalizam pa su tako iznijeli slučaj djeteta pljunuvši ga u javnosti na način da se ne objezbijedi integritet osobe. Izneseni su podaci koji bi morali biti nesaopštivi u javnosti. Na osnovu predstavljenih relacija i odnosa uperen je prst kojim se naudilo žrtvi. Novinari/ke, urednici ili uređivači novina moraju da se prema ovakvim slučajevima nasilja nad ženama i djecom odonose kako im ne bi naškodili, kako ih ne bi traumatizovali dodatno. Morali bi da mnogo znavenije otvore temu nasilja nad djecom od strane najbližih. Morali bi da pojam obljuba prevedu u zloupotreba moći i povjerenja. Radi se o najosjetljivijim relacijama. Dužni su da poštuju i pažljivo se odnose prema privatnosti ljudi tako da je dijete moralo biti maksimalno zaštićeno. Dužni su da misle na posljedice sopstvenog čina koje mogu da ugroze žrtvu, da se izbjegne stigma u jednom zapuštenom i neznavenom društvu, kada već ne mogu da budu kažnjeni. Za visok stepen netolerancije na nasilje, za visok stepen uticaja kojeg imaju na kreranje slike što mi treba da mislimo i kako da se osjećamo u vezi događaja. Uspijevaju kao do sada da nas ostave neosjetljive i neosvještene. Koliko će još događaja ostati neprepoznato i zatvoreno za građane/ke, predstavljeno kao pojedinačno, kao privatna tragedija. Ovo ima visoku cijenu.

Drugi slučaj je pokazao kako senzacionalistički i neprofesionalan odnos romantizuje/erotizuje nasilje. Na neprimjeren i neprofesionalan način ispričana je tragedija u kojoj su se detalji najavljivali po najboljoj praksi tabloidnog pisanja. U toku proteklih trideset godina rijetko sam kada bila zadovoljna reprezentacijom u medijama događaja koji su vezani za nasilje nad ženama i skretala pažnju koliko je uticaj i uloga medija u ovoj pojavi značajna.

Žao mi toliko godina kontinuiranog rada nas nekoliko entuzijasta sa medijima i za medije, iako se misli da to radimo za debele pare. Žao mi što podijeljeno znanje nema jači stepen uticaja na novinare/ke, kada se sretnu sa svojim urednicima/cama koji/e traže od njih da informaciju predstave tako da se novine dobro prodaju kako bi alu od kapitalističkog grla zadovoljili. Žao mi kako se ne decentriraju i budu malo u koži familija nezaštićenih, napadnutih, osramoćenih, uvrijeđenih, traumatizovanih, silovanih, ubijenih, unesrećenih, diskriminisanih. Možemo polemisati koliko su u oba primjera reperezentacije slučaja poštovani profesionalni i etički standardi, koliko se iza njihovih slika i tekstova vidi što se desilo i koliko se otvara prostor da se ovo društvo suoči i da se kaže da je ogrezlo na kostima i mukama žena i učini da se pokrenu promjene.

Radi se o svim ženama koje žive u Crnoj Gori. I onim napadnutim i onim koje se bave njihovim bolom i onim koje su ponižene, protjerane, istjerane, obespravljene, i onim koje će se dizati iz tih bolova i ići naprijed. Izgleda da će mo još čekati medijsku silu da obratiti pažnju i staviti fokus na temu rasprostranjenosti nasilja koje eskalira svakodnevno i kojem prisustvujemo uobičajeno kao nijemi posmatrači. Koliko će još leševa i ubistava biti neophodno da se posegne za primjenom pravila igre koja im stoje u Kodeksu. Koliko će još vode proteći dok tijela za samoregulaciju počnu da primjenjuju ono malo propisa i ožive iz sopstvene nijemosti zarad opšteg interesa. Valjda tu spadaju i zaštita prava žena na život bez nasilja. Kako i kada će se društvo umiješati u tu „privatnost“ jer država i zajednica na to ima pravo svim svojim legislativama? Obezbjeđene su im ovih godina dok su spavali.

Mnoge propise već sada moramo mijenjati. Kada će se umjesto minimalnih kazni koje se izriču nasilnicima i siledžijama suditi spram onog što su uradili? Testirajte realnost preko spiskova ubijenih, prijavljenih žena i djece koja trpe nasilje od svih i zapisa i izvještaja ženskih organizacijama koje se bave njihovim položajem i borbom. Sagledajte koliko to sredstava imaju i čime raspolažu, a čime država i njeni servisi. Što su to naučili državni službenici u toku proteklih godina na suzbijanju nasilja nad ženama. Pokrenite lanac pitanja crveni alarm je već davno otkucao. Većina još uvijek poginje glavu pred siledžijama čime normalizuje nasilje, doprinoseći produbljivanju bola i očaja, žrtvama i onima koji se tim žrtvama bave, ponaša se kao da je se ne tiče.

Ostaje u ovom muku među nama i galami u medijima da institucije smiju da rade ono što ne bi smjele: tolerišu nasilje, da mediji i uređivačke politike zarađuju na tijelima žena podstičući zatvaranje očiju nad psihološkim, mentalnim, fizičkim i sekusalnim nasiljem nad bolom i užasom tijela i smrtima žena. I ovo je smrtovnica na stolu institucija Crne Gore. Ništa manje u deskovima i uredima medija.

P. S. Koja god institucija ili mediji kažu da se trude i ne tolerišu nasilje potražite nas među poniženim, progonjenim, silovanim, potčinjenim, diskriminisanim, obespravljenim... a nas je 51%.

Autorka je psihološkinja

( Ervina Dabižinović )