Kineska majka

Prošao je januar, pa sad mogu da ga ogovaram. Taj mi mračni mjesec, koji kao da počinje star pa onda dugo umire, teško pada na organizam, svake godine sve teže. Najgori su mi januarski vikendi, kada, sa licem od inja i zubima od trnja, treba djecu odvesti napolje iz kuće, u neki vjetroviti park.

“Ubiše me fucking vikendi!” vrištim pred djecom po raznim autobusima.

“Ššš, mama, ne psuj pred maloljetnicima,” smiruje me sin. “To ti se ovdje smatra zlostavljanjem, uhapsiće te.” Možda me laže, ali šta ako ne laže? “O, koji shit”, uzdahnem.

Ovaj mi je januar bio posebno nesimpatičan, jer mi je sin prolazio kroz seriju ispita za upis u dobru (privatnu) srednju školu. A tek mu je dvanaest godina. “Vaš sin kao da nema izraženu ambiciju da nastavi školovanje u jakoj školi”, kaže meni direktor jednog jutra. “Možda bi ga trebalo motivisati kod kuće.”

‘Motivacija’ je engleska šifra za: ‘Unajmite privatnog profesora da vam sprema sina za ispite, ali nemojte to razglasiti na sva zvona.’

I ova je osnovna škola privatna. Kada pomislim koliko košta, dođe mi da život nastavim u manastiru. Državnim školama u centralnom Londonu upravljaju bijesni tinejdžeri sa nožem u čarapi. U privatnim školama razredi su mali, pa još podijeljeni u grupe, u svakoj grupi po sedam učenika. Sve su to dobro istrenirana djeca, pa kad se neko od njih nasmiješi usred predavanja – e tu nastaje problem i pismo kući: “Molimo motivišite dijete.”

Ja bih direktoru rado pričala o devedesetima, o odjeljenjima od po četrdesetak učenika od kojih neki puše i tokom časa, dok se preslabo plaćena profesorica ipak trudi da ih motiviše. Ali direktor se laganim korakom udaljava od mene.

Kakvu sad to ‘izraženu ambiciju’ za nastavljanjem školovanja može imati prosječni dvanaestogodišnjak? Kod nas je to išlo ovako: imaš dvanaest godina, završiš šesti razred i krajem avgusta malo si depresivan jer uskoro krećeš u sedmi... Šta, u Londonu se kao može dogoditi da ti se djetetu s nepunih trinaest godina prekine školovanje zato što ga niste dovoljno motivisali u prostorijama posebno određenim za to? I onda – šta?

Dati dijete u odžačare? Nisam znala da smo još uvijek u viktorijanskom dobu, poželjela sam viknuti za direktorom. Ali, ništa od ovoga nisam izgovorila. Demokratija svoju neprilagođenu posvojčad zna kazniti izolacijom.

Moj sin definitivno odrasta potpuno drugačije od mene, a ja se, kao roditelj iz drugog sistema, moram dodatno boriti da se u ovom sistemu ne poljulja moj autoritet. Ali autoritet splašnjava kada si suočen sa zadatkom koji glasi: Ako sedam žena ukrasi salu za dva sata, za koliko će vremena tri žene ukrasiti istu salu ako rade istim tempom? Prvo mi je taj ‘isti tempo’ zamaglio razmišljanje. Koji je to tempo? Nisu dali tempo. Ovo je neka greška, sine. Postoji li neka vrijednost prosječnog tempa, sine, jeste li učili to, sjeti se? Sjeti se!

Nekoliko sati, i par feminističkih ispada kasnije (‘Naravno, žene su samo sposobne da ukrašavaju sale, zar ne?’), shvatila sam da je ‘isti tempo’ zamka, postavljena da zbuni mladog učenika (odnosno roditelja ili privatnog instruktora matematike koji uzima ogromne pare).

Ogladnjesmo poput zvijeri. Posle večere, nastavismo rad. Nešto prije ponoći imali smo rješenje koje je glasilo: tri će žene ukrasiti datu salu za tri-do-pet-i-po-sati. Sin je sumnjičavo odmahivao glavom.

“U objašnjenju možes napomenuti da su žene imale pauze za kafu i da je jedna pala sa stolice dok je vješala ukrase”, rekla sam mu. “Tako da se sa sigurnošću može utvrditi samo interval vremena. Interval je dobra riječ, matematička. Ajmo na spavanje.”

U Londonu, kao uostalom i svuda u svijetu gdje je ima, srednja je klasa najpodložnija praćenju mode. Doskora je srednja klasa roditelja iz škole pratila metodu ‘gledanja djeteta u oči uz sipanje pohvala, zaokruženo čvrstim zagrljajem.’

Gotovo je s tim. Meni je ta metoda bila laka, ali Englezima možda i nije. Premnogo direktnog kontakta. Jedva su dočekali promjenu mode koja je kulminirala knjigom američke Kineskinje Ejmi Čua, gdje ona opisuje zašto su kineske majke superiorne u odnosu na druge majke, te kako su im samim tim i djeca superiorna.

Važno je napomenuti da pod pojmom ‘kineska majka’ autorica podrazumijeva sve roditelje koji se ponašaju poput tipične kineske majke, a ti su roditelji uglavnom – doseljenici. Metode su, ukratko: zaključavati, izgladnjivati, ne vjerovati nikada sopstvenom djetetu, samo njegovim profesorima, a onda ići na roditeljski ili na koncert i gristi nokte jer uvijek ima neko još malo bolji od tvog djeteta. Ako nema – doseliće se u zemlju, mamicu mu imigrantsku.

Čitajući njenu knjigu pomislih kako su za kineske majke Margita Bratonožić (balet) i Mirjana Kotri (klavir) sa svojim: “Repeticija, repeticija, repeticija” – riječi koje sam u toku nekoliko godina djetinjstva sanjala svake noći - bile čak previše popustljive. Uz sve te repeticije, ja ne napravih ni baletsku ni pijanističku karijeru. Jer ja nisam bila rođena za to. Ejmi Čua potpuno ignoriše talenat i njegovu važnost. I ne samo ona. Niko više u talenat vjere nema. Došlo je vrijeme kada svi misle da sve mogu postići samo uz beskrajne repeticije. Dok ne nastupi pucanje . . .

Uglavnom, predosjećam da će djeca masovno biti podvgnuta ambicijama majki koje su uzele neograničeni neplaćeni odmor da bi beskrajnom repeticijom odgojile vunderkinde (da li taj sadizam, kao što je slučaj i u baletu, zapravo potiče iz potpune ljubavi?). Preumorni će očevi sve kasnije dolaziti kući s posla, jer moraće da rade još više da bi zarađivali za sve zahtjevnije i skuplje škole.

“Mora da se uči. Idemo, učenje, učenje!” počeh i ja da vičem kroz kuću i gasim TV, prozor u svijet zapada, u kom su glavne face: sir Alan Šugar, sir Elton Džon, sir Ričard Branson, sir Mik Džeger. Ne baš stari Itonijanci, rekla bih.

Što me podsjeti – častila sam sina odlaskom na koncert grupe Green Day, da ga malo opustim od brutalnog rasporeda: buđenje po mraku, škola po mraku, povratak iz škole po mraku, domaći, spavanje.

Prvo sam mu ispričala par pričica sa koncerata moje mladosti.

Kako sam, onomad, poslije Bijelog dugmeta u Sportskom centru, gdje je moj ujak bio jedan od zaposlenih, ja iskoristila svoju rođačku vezu da bih Jelenu i mene prošvercovala u svlačionicu, da se upoznamo sa članovima benda. Imale smo možda po trinaest, četrnaest godina, ajde – petnaest maksimum, ali to je kao današnjih trinaest. U svlačionici – Goran i Tifa suše kosu fenom. Pružaju nam slobodne ruke, razmjenjujemo imena. Tifa mrsi svoju grivu dok je suši, a Goran gleda u neku neobjašnjivu tačku malčice ispod mog osmijeha. Fen bruji i neko iz benda pita gdje da odemo na piće. Na vratima svlačionice pojavljuje se moj ujak.

“Što radite vas dvije tu?” viče na mene i Jelenu. Mi sliježemo ramenima.

“Ajde, napolje brzo,” ujak mlatara rukama i pokazuje nam da izađemo iz svlačionice. “Kući, brzo.”

Kasnije, kući, u ogledalu vidim da je Goran buljio u gornji dio pidžame koji mi je virio ispod ‘rokerske’ košulje.

Ili – priča broj dva, iz još davnijih dana, i Vlado Kalember, kojem se, prije koncerta Srebrnih krila, moja drugarica Jacika popela preko balkona u sobu hotela ‘Podgorica’. Tamo ga je zatekla polugolog i sa zlatnim lančićem oko vrata. “Isuse Bože”, hrapavo je prošaputao Kalember. Jacika se nije dala zbuniti.

“Ćao, Vlado, što radiš?”

“Ja... ništa naročito.”

“Ol’ mi dat taj lančić za uspomenu?” pitala ga je Jacika da skrati priču.

“Ali, to je meni uspomena”, branio se pjevač. “Od majke.”

“Ao, škrtice”, uzvratila je Jaca, “a ja kupila kartu za koncert od para za ispraćaj razredne.” Kalember se raznježio, ali nije dao lanac, već je zamolio Jacu da ga sačeka ispred hotela. Nešto kasnije, njih su se dvoje zajedno ušetali u Sportski prije početka koncerta, praćeni vrištanjem okupljenih obožavateljki.

Sin je impresioniran. I možda malo tužan. “Gdje su naša sjedišta?” pita me prije odlaska na koncert.

“Nisu predaleko,” kažem. “Red sto-jedan, sjedišta D i E.”

“Nemaš VIP propusnicu?” pita. “Upoznao bih se s bubnjarem. Zove se Trej Kul.”

“Nemam VIP”, kažem. “Ali imaću VIP kada ti jednom budeš slavan.”

“Daj, mama . . .”

“Šta ‘daj, mama’?” kažem ja. “Bićeš sigurno jednog dana. A ja ću iz prvog reda kontrolisano aplaudirati, a vrištati u sebi.”

I osjetih kako mi se iskosiše oči.

( Olja Knežević )