Duh Stare varoši polako nestaje

Evidentirana kao arhitektonska cjelina Stara varoš polako nestaje ustupajući prvenstvo novim navikama i potrebama - u tom dijelu grada na mjestu pojedinih starih kamenih kuća prepoznatljive arhitekture podižu se nove zgrade od betona i blokova, dok druge propadaju, jer se o njima niko ne brine.

O očuvanju Stare varoši, osim političara, samo još govore najstariji Podgoričani i ljubitelji tradicije, sevdalinki, meraka... Veselin-Bato Kolaković (70) vlasnik je nastarije kuće u Staroj varoši i njena sudbina je sve izvjesnija – krov se na jednom dijelu srušio a i drugi djelovi kuće uveliko su propali.

U istoj ulici koja se pruža od lijeve obale Ribnice prema Nemanjinom gradu rođen je poznati crnogorski vajar Risto Stijović. Sudeći po stanju kuća, taj dio grada već sada se prepoznaje kao ulica zaboravljenih i napuštenih kuća.

Nemaština je povezivala ljude i držala ih zajedno

Starovarošani su se družili bez obzira na vjeru, okupljali smo se za Božić kod nas, a za Bajram kod komšija na baklave i gurabije.

Svojevremeno pomorac, Kolaković je dva puta oplovio svijet, završio mašinski fakultet u Americi, postao stariji inžinjer korporacije „Johnson Controls.Inc“ i nakon penzije vratio se u Crnu Goru.

"Emotivna veza za Crnu Goru nikada nije bila mala. Starovarošani su se družili bez obzira na vjeru, okupljali smo se za Božić kod nas, a za Bajram kod komšija na baklave i gurabije. Živjelo se u nemaštini, ali baš to je povezivalo ljude i držalo ih zajedno. Bolje smo se tada družili i poštovali. Sjećam se da smo novi dio grada preko rijeke Morače zvali „drugojače“, prisjeća se Kolaković.

Legenda o babi Milici

Kolakovići su se doseli iz Hercegovine, a legenda o babi Milici, kćerki junaka Laza Puranovog Delje, živa je iz više razloga.

"Prvi razlog je da je baba Milica iz četvrtog braka đeda Laza, koji se na inicijativu kralja Nikole oženio u 93. godini. U tom braku izrodio je četiri sina i kćerku Milicu, koju je oženio đed Andrija. Oni su dobili sina Musu, mojeg oca, kojeg su komunisti ubili 1941. godine. Baba Milica je osvetila sina i zbog toga je bila osuđena na smrt, a kazna je preinačena u zatvorsku. Poslije smrti oca, majka se preudala i baba se starala o meni i mojoj polusestri Bebi" rekao je Kolaković napomenuvši da se baba Milica upokojila 1957. godine.

Bratstvo Lisičića imalo je najveći dio

Đed Andrija kupio je kuću 1928-29. godine u Staroj varoši, rekao je Kolaković, koja se po maloj poljani, gdje su djeca igrala fudbal, zvala Tećija.

Najstarija kuća u Staroj varoši sastoji se od portika (balkona), ispod kojeg se nalazila izba

Putujući svjetskim morima, Kolaković nije zaboravljao stari kraj - Drač, Brijeg Đurkovića, Tablje Balšića, Rog Ćerića, Livade ili Čikovinu, a posebno starih komšija Čarapića, Popovića, Draškovića, Klikovaca, Bibezića, Drecuna...

"U tom dijelu bratstvo Lisičića imalo je najveći dio. Njihovo je bilo zemljište na kojem se sada nalaze zgrada Telekoma i Poslovni centar „Nikić“. U kući je do 2004. godine živjela polusestra sa sinom i njegovom familijom. Kuća nije dograđivana, izuzev česme koja je priključena u dvorištu. Zidovi su od kamena, a primjetni su i ogromni komadi fino obrađenog kamena, vjerovatno donijetog sa Duklje. Na nekim su i danas vidljivi ostaci rimskih natpisa" rekao je Kolaković.

Najstarija kuća u Staroj varoši sastoji se od portika (balkona), ispod kojeg se nalazila izba. U njoj su se nekada vezivali konji a u novije vrijeme, kaže Kolaković, jedan dio je preuređen u sobu. Na spratu je bila jedna velika soba i dvije manje.

"Kuća ima oko 200 metara kvadratnih na 400 metara kvadratnih placa" rekao je Kolaković.

Crnogorac po rođenju, Amerikanac po izboru

Od Tećije do Amerike, kaže Bato, sjećajući se putovanja na prekookeanskim brodovima „Jugooceanije“ „Orjena“, „Bisokova“, „Boke“, „Metohije“...

Amerika je moja izabrana domovina, koja me podigla na noge i pružila šansu da budem svoj čovjek.

"Pomorci su se tada pomalo bavili i švercom. U Italiji su prolazile cigarete, u Indiji tranzistori, u Japanu viski, u Rusiji mantili šuškavci. Tako smo kroz trgovinu širili „bratstvo“. Tada smo govorili da se ljudi dijele na žive, mrtve i pomorce. Tužno je da kompanije kakva je bila „Jugooceanija“ više nema i da naši pomorci plove na tuđim brodovima. Najljepše godine proveo sam u Americi i nije mi žao. U toj zemlji pošten rad donosi dobro i otvara mnoga vrata. Amerika je moja izabrana domovina, koja me podigla na noge i pružila šansu da budem svoj čovjek. Crnogorac sam po rođenju, a Amerikanac po izboru" rekao je Kolaković.

( Jovan Stanišić )