Da prodaju strah od zemljotresa, Pivljani bi, tvrde, bili bogati
U selu Orah, koje je „poprište“ posljednjih zemljotresa od 4 i 4,2 jedinice Rihterove skale, gotovo da nema kuće koja nije oštećena
Pivljani su odavno prestali da broje koliko je zemljotresa bilo od decembra prošle godine. Kažu zabrojaće se, a i strahuju da ih brojka do koje dođu još više ne uplaši. Znaju samo da, kada bi strah zbog svakog potresa prodavali, bile bi to lijepe pare. Zato će vjerovati Seizmološkom zavodu, koji barata cifrom od više od 2.000 potresa.
Da bi provjerili da li su Pivljanima kuće zaista ispucale, da li bi se stvarno „obogatili“ na račun straha, ekipa „Vijesti“ obišla je MZ Stabna, koja broji 11 sela i gdje je epicentar većine potresa, a koja je od Plužina udaljena desetak kilometara. Put okovan ledom koji vodi pored jezera savladan je zahvaljujući vještini Zorana Radovića, direktora spasilačkog kluba „Extrem“ iz Nikšića, jer bez njegove pomoći Stabna bi za nas bila nedostižna.
Selo Orah prepuno "uspomena" na potrese
U selu Orah, koje je „poprište“ posljednjih zemljotresa od 4 i 4,2 jedinice Rihterove skale, gotovo da nema objekta koji ne nosi „uspomenu“ na svakodnevne potrese. Skoro sve kuće imaju po neki „ožiljak“. Mještane najviše boli što taj „ožiljak“ ima i škola, područno odjeljenje Osnovne škole „Bećko Jovović“ iz Stabana, u kojoj uče četiri učenika. Marko Adžić, učenik četvrtog razreda, svaki dan putuje iz sela Lisine i kaže da kada je lijepo vrijeme do škole pješači pola sata, dok mu je sada po snijegu potrebno sat. Iako zemljotresa nije bilo kada je ekipa „Vijesti“ posjetila školu, Marku je glas podrhtavao. Nijesmo pitali da li od treme ili od straha.
„Kada počne da drma, uplašim se. Srećom, zemljotresi traju kratko, pa mi je lakše. Čim prestane, ja se vratim svojim obavezama. Kada je bio onaj najjači zemljotres, ja sam strecao. I roditelji se prepadnu“, kaže Marko i stidljivim osmijehom pokušava da sakrije tremu... ili strah.
Djeca bježe iz školskih klupa
Milojko Adžić, profesor razredne nastave, pokazuje ispucale zidove, dimnjak koji prijeti svakog trenutka da se sruši.
„Od zemljotresa je škola ispucala tako da postoji velika opasnost za djecu koja ovdje uče. Najviše je ispucala kada je bio onaj zemljotres od 4,2 jedinice Rihterove skale. Ovdje nam nimalo nije bezbjedno, djeca su uplašena.
Dovoljno je pogledati njihove oči u kojima se vidi strah, ali šta da se radi. Dva potresa su bila u vrijeme održavanja nastave. Mališani se prepadnu i krenu da bježe iz klupe. Ali, kako su oni kratko trajali, brzo se vrate i smire se. Bili su predstavnici opštine koji su snimili stanje u školi, ali nijesmo dobili nikakve preporuke da prestanemo sa radom ili da promijenimo školu. Dimnjak je skroz ispucao tako da postoji opasnost da se sruši.
Strah me samo da se to ne desi kada djeca budu prolazila pored škole, zato im i govorim da se, kada idu, udalje od škole“, kaže učitelj.
Nije svejedno kada ti usred noći sva kuća zatrese
Pored škole nalazi se kuća u kojoj stanuje najstariji mještanin sela, koje broji oko 120 stanovnika, osamdesetdvogodišnji Arsenije Golubović, i njegova supruga Milka.
Čim čujem da strese kuću, skočim iz kreveta. Bio je dobar ovaj zid, ali je ispucao taman ko da si žicu zavukao. Ali neka belaj to nosi, samo da `oće ostati ovaj narod. Ali ko zna šta je u zemlji, zašto ovo ovako trese? Ja ne znam da li su se tu đavoli uvukli ili koji anatenjak drma ovoliku zemlju„Kada je primorje srušeno, čuo se jedan teški potres koji je ovdje drmao, a bilo ih je tada nekoliko manjih. Ali ovi što tuku ima dva mjeseca, tuku i dan i noć. Šta će od nas da urade, ne znam. Nije mene strah, naživio sam se, ali je grijeh za ovu djecu ovdje.
Samo neka njih spasi, a mene neka pritisne. Nije svejedno kada ti usred noći sva kuća zatrese. Čini mi se ode kuća nekud. Čim čujem da strese kuću, skočim iz kreveta. Bio je dobar ovaj zid, ali je ispucao taman ko da si žicu zavukao. Ali neka belaj to nosi, samo da `oće ostati ovaj narod. Ali ko zna šta je u zemlji, zašto ovo ovako trese? Ja ne znam da li su se tu đavoli uvukli ili koji anatenjak drma ovoliku zemlju.
Kako ćemo znati mi koji nemamo dva razreda osnovne škole, kada ne znaju da objasne ovolike potrese ni oni što su završili po dva fakulteta“, reče Arsenije i bi mu žao što ne svratismo na po jednu ljutu.
Ali morali smo dalje. Čekali su nas Kulići, koji su bili naša posljednja stanica.
Trese i danju i noću
„Neviđeno je na ovim prostorima da za dva dana bude preko 2.000 zemljotresa. Trese i danju i noći. Nekada i po 20 puta u toku dana. Noć je najteža. Kao po nekom pravilu, jedan sat poslije ponoći dešavaju se najjači zemljotresi.
Pretežno je ovaj dio ovdje uzdrman. Jeste da cijela Piva trese, ali epicentri su uglavnom na ovom području. Narod je u strahu, već se ukazuju velike štete, nema objekta koji nije pretrpio posljedice zemljotresa. Sve najviše brine ishod ovolikih potresa i čemu sve to vodi.
Bojimo se, ali se nadamo da će se ovaj narod spasiti od katastrofe i da ćemo preživjeti, pa ćemo onda vidjeti šta ćemo i kako ćemo“, kaže Momir Kulić, domar u školi u Stabnima, i dodaje da najviše brine za djecu.
Brine kada su kući, ali brine i kada su dvoje starijih u školi.
Njegov brat Milosav, koji živi u istoj kući, kaže da su zaboravili kako to izgleda mirno i bezbrižno spavati. A djece mu je najžalije. Suviše su mali da im glavna tema budu zemljotresi.
Djeca umjesto o školskim obavezanma misle o zemljotresu
„Uveče sve manje spavamo jer čekamo kada će da zatrese i koliko će jak biti sljedeći potres. Razmišljamo samo da li ćemo morati da bježimo iz kuće, a ovdje je noću, kada dune vjetar, temperatura i do minus 20 stepeni, pa gdje onda da se bježi.
Zbog ovolikih potresa, voda se vratila na Garevsku pećinu. Ne treba nama da objašnjavaju da brana može izdržati potrese od devet stepeni Rihterove skale. Neka nam objasne kako voda izaziva potrese jačine 4,2 Rihtera. Tutnji stalno.Preko dana bude lakše. Bili bismo zadovoljni samo da na ovome stane. Djeca od brata umjesto da razmišljaju o školi i da li su uradili domaći zadatak, između sebe komentarišu hoće li noćas biti zemljotres, šta da radi prvi koji čuje potres, koga da budi i gdje da se bježi“, kaže Milosav, dok pokazuje ispucale zidove na kamenoj kući, koja je u selu prepoznatljiva po plavom krovu.
Njihov brat od strica, Vukašin, kaže da se jezero puni i prazni preko 35 godina, ali da nikada nije ovako treslo.
„Zbog ovolikih potresa, voda se vratila na Garevsku pećinu. Ne treba nama da objašnjavaju da brana može izdržati potrese od devet stepeni Rihterove skale. Neka nam objasne kako voda izaziva potrese jačine 4,2 Rihtera. Tutnji stalno.
E, kada bi mogli da strah od svakog potresa prodajemo po euro, bila bi velika para. Štete ima, ali oni stalno govore kako potresi mogu izazvati manje štete na objektima. E, izgleda da bi priznali štetu samo da nam se kuća sruši, razočarano reče Vukašin.
Od 20. decembra u Pivi je bilo 20 zemljotresa od 2,7 do 4,2 jedinice Rihterove skale. Samo je u posljednjih deset dana bilo 14 jačih zemljotresa, i to 20. dva potresa, 22. pet, 25. tri, a ostalim danima po jedan potres. Manje potrese odavno niko ne registruje.
Galerija
( Svetlana Mandić )