Bez izlaza

Šta ima novo na Kosovu? Problemi sa izborima. Problemi sa demokratijom. Problemi sa ekonomijom. Problemi sa korupcijom. Problemi sa vlašću. Problemi sa opozicijom. Problemi sa prošlošću. Problemi sa budućnošću. Problemi sa Evropskom unijom. Problemi sa međunarodnom zajednicom… A šta ima novo na Balkanu? Manje više, ista stvar. Problemi sa izborima. Problemi sa demokratijom. Problemi sa ekonomijom. Problemi sa korupcijom. Problemi sa vlašću. Problemi sa opozicijom. Problemi sa prošlošću. Problemi sa budućnošću. Problemi sa EU. Problemi sa međunarodnom zajednicom… Neko bi sa pravom mogao reći, da ovo i nisu neke novosti: godinama već, Kosovo (kao i ostale balkanske države), ima uopšteno govoreći iste probleme: vlast je stabilna, a životi građana nestabilni; vlada je partner međunarodne zajednice, a građani problem za tu istu međunarodnu zajednicu. No, ipak, ima nečeg novoga u svemu ovome. Ili, bolje rečeno, ima nešto što ovog puta nedostaje, pa je cijela stvar na neki način novina… * * * Nema više magije! Nedostaje nam ona magična riječ koja nam pokazuje put bolje perspektive. Tokom svih ovih godina, ljudi su uopšte imali utisak da postoji izlaz čak iz najbezanadežnije situacije. Nekada je magična riječ bila nezavisnost. Onda je to bila privatizacija. Pa borba protiv korupcije. Pa slobodna trgovina. Evropske integracije. Liberalizacija viza… Ovih dana, nema te magične riječi. Ljudi ne vide svjetlo na kraju tunela. Ljudi više ne vjeruju političarima i njihovim izbornim parolama, a ne vide neku ostvarivu alternativu ovom sistemu vrijednosti koji je ustaljen od strane političkih vladara novije generacije. Da me ne bi napali kao totalnog pesimistu, reći ću da nije sve crno; ima mnogo toga što je postignuto. Za Kosovo, nezavisnost jeste novi, mnogo bolji politički okvir za rješavanje problema. Kao što je stremljenje ka Evropi i njenim vrijednostima istorijski cilj. No, sve to nema mnogo značaja kad se čovjek nađe u tami, a ne vidi svjetlo izlaza. Tako je danas, na Kosovu: dok su nekada ljudi vjerovali u bolje sjutra, danas se plaše gore sjutrašnjice. Prijevremeni parlamentarni izbori su produbili političku krizu na Kosovu, dok je sad već famozni Izvještaj Dika Martija usvojen ove nedjelje u Parlamentarnoj skupštini Savjeta Evrope, skupa sa još par medijskih članaka objavljenih skoro simultano po evropskim novinama, ocrnio ne samo premijera Hašima Tačija i ljude oko njega, već cijelo Kosovo i njene građane. * * * A odgovora nema. Diplomate sliježu ramenima. Govore kako očekuju da će sljedećih šest mjeseci za Kosovo biti teško vrijeme; možda najgore u posljednjih nekoliko godina. Naši političari javno pričaju kako je sve mnogo bolje nego što novinari izvještavaju, a privatno pitaju iste te novinare šta da rade, jer nemaju niti jednu ideju kako izaći iz ove dvostruke krize u kojoj smo se svi skupa našli – jedna unutrašnja, inicirana izbornim manipulacijama, a druga spoljna, mnogo teža, čiji je simbol već postao Dik Marti. I, što je valjda i najgore, dobar odgovor izgleda da ustvari i ne postoji. Nema brzog i bezbolnog izlaza. Nema svjetla na kraju tunela – ne zato što je neko prikrio izlaz, već zato što je tunel krivudav i dug. I nije pravljen da svako može proći kroz njega do izlaza. I, na kraju, šta stvarno ima novo na Kosovu? Ako treba dati neki zaključak, rekao bih da, osim što ljudima upšte nedostaje osjećaj da postoji rješenje, za razliku od ranijih situacija, Kosovo danas ima problem što osim nestabilnosti života njenih građana, i vlast je postala nestabilna, a vlada je sve manje partner i sve više problem za međunarodnu zajednicu. A izlaz iz svega ovoga se, bar za sada, ne vidi…

( Agron Bajrami )