Evropo, diži se!

Histerična eurofobija, iako prisutna i u starijim članicama, postaje zabrinjavajuće izražena u zemljama koje su prije dvadeset godina sanjale o evropskom zagrljaju. I dok se bliži stogodišnjica od rasplamsavanja krvoločne vatre koja je Stari kontinent uvela u dva svjetska rata, EU se ponaša kao pas koji laje a nije spreman da ujede ako treba.

Sudeći prema trenutnom poražavajućem stanju slobode u najširem mogućem smislu te riječi, vrijeme bi bilo da se i Evropa i njeni građani probude i dignu na noge za spas liberalne demokratije koja lagano tone u sivilo neizvjesnosti.

Čini se da širom Evrope dolazi do oživljavanja provincijalističkog duha koji se nasilno kosi sa kosmopolitizmom, temeljnim principom EU. U Crnoj Gori je ova pošast već duboko zašla u sâme kosti naše države. O čemu je riječ?

Provincijalizam kao oblik mentalitetskog sklopa jednog društva ogleda se dominacijom lokalizma, zatvorenošću, eliminisanjem razlika i odbacivanjem konstruktivnih kritika, te uvjerenošću da je sve „naše“ najbolje a sve „njihovo“ najgore.

Ključ za razumijevanje provincijalizma je preferiranje površnosti umjesto temeljitog rada; u ovakvom ambijentu, sociopolitički i ekonomski položaj je bitniji od ličnih odlika građanina kao individue, dok nepotizam i konformizam postaju matrica ponašanja cjelokupnog sistema.

Suprotno provincijalizmu, kosmopolitizam se odlikuje otvorenošću i prihvatanjem razlika, sofisticiranim pristupom rješavanju problema i globalno orijentisanim sagledavanjem situacije, čime se stvara demokratski zrelo društvo i bogata politička kultura.

Metaforički gledano, kosmopoliti nastoje vidjeti cijelu šumu, za razliku od provincijalaca koji ne vide dalje od jednog drveta.

Kvintesencijalni primjer kosmopolitskog društva može se naći u Sloveniji, gdje je za gradonačelnika Pirana izabran čovjek afričkog porijekla, Peter Bossman, koji smatra da ljudi više ne vide boju njegove kože u slovenačkom društvu, oslobođenom primitivnih korova provincijalizma.

Island, naš kandidatski EU kolega, za kormilom svog broda ima ženskog kapetana, Jóhannu Sigurðardóttir, čiji seksualni identitet nije spriječio Islanđane da uvide njenu snagu i kapacitet u navigavanju kroz državničke vode.

Nažalost, provincijalistički kavez je ipak dominantniji u odnosu na kosmopolitska široka polja slobode. Od nove godine, Mađarska predsjedava EU i već na sâmom početku, Vlada Viktora Orbána je pokazala provincijalističke metode borbe za gole interese ostajanja na vlasti, a sve pod maskom zaštite nekog nacionalnog digniteta.

Naime, u Budimpešti je stupio na snagu kontroverzni zakon o medijima koji nalaže „balansirano izvještavanje“, bez detaljnog definisanja ovog praznog koncepta. I u ovom slučaju, kosmopolitski talas je stigao iz Slovenije kada je tamošnja EU poslanica, Tanja Fajon, oštro kritikovala ovakav akt ugrožavanja slobode štampe naročito zbog dijela kojim se zahtijeva otkrivanje izvora informacija!

Međutim, mađarski slučaj nije izolovan, već bi ga trebalo iskoristiti kao test sa lakmus papirom za situaciju širom Evrope (Rumunija, Bugarska i Italija su svrstane kao „djelimično slobodne“ zemlje prema Freedom House indeksu, što nije iznenađujuće ako signor Berlusconi kontroliše oko 90% televizijske publike kod naših prekomorskih susjeda).

A u momentu kada EU najavi preispitivanje ovakvih ataka na fundamentalne vrijednosti Unije, eurofobična drama počinje.

Brisel naprasno postaje stara Moskva kod bivših sovjetskih satelita; u slučaju crnogorske vlasničke garniture kritički osvrt Brisela se nonšalantno ignoriše u stilu ministra-šampiona ljudskih prava: „nisu oni baš to tako mislili“, dok prosrpska opozicija buduće potencijalne zahtjeve EU očekivano može smatrati zapadnjačkom zavjerom protiv „napaćenog“ srpskog življa. I tako se vrtimo u krug i mi koji smo još izvan i oni koji su već unutar EU.

Čemu sva ova priča o provincijalizmu, tom primitivnom palanačkom ponašanju?

Ne radi se o elitističkom napadu. Srž je u opasnosti koja vreba iza antikosmopolitskog naboja i zamjene teza: g. Bardhi kao jedan od predstavnika albanske nacionalne zajednice u Crnoj Gori bi trebalo da se posveti crnogorskim građanima pripadnicima te etničke grupacije i uložiti više napora u rješavanje njihovih problema a ne spasavati vladajuće figure susjednih zemalja; g. Radović, umjesto da proklinje, morao bi širiti hrišćansku ljubav i pomirenje; pojedini voditelji RTCG treba da dozvole građanima da iskažu svoje mišljenje u njihovim emisijama (nedavno prekinuše čovjeka da upotrijebi metaforu o crvima, pod izgovorom da se radi o nepristojnom izražavanju?!).

Uslovi koje je EU postavila Crnoj Gori za otpočinjanje pregovora o članstvu, mogu se sagledati kroz prizmu kontrasta između provincijalizma i kosmopolitizma – da bi se crnogorska neuhranjena demokratija oporavila od hronične postkomunističke anemije, neophodna joj je vitaminska injekcija kosmopolitizma.

Našoj državi su prijeko potrebni slobodni, kritički i profesionalni mediji, te obrazovano građanstvo spremno da preispituje odluke političkih elita i shodno tome nagrađuje ili kažnjava vlast ili opoziciju. Cijela Crna Gora mora ustati i najsnažnije osuditi izlive mržnje prema bilo kome u našoj zemlji – skrnavljenje objekta Islamske vjerske zajednice u Tivtu i paljenje srpske zastave na Cetinju bolan su šamar našem međunacionalnom skladu.

Ograničavanje slobode kretanja osobama koje koriste pse vodiče uz pozivanje na tobože higijenske razloge i druge malograđanske principe, žalostan su pokušaj prikrivanja provincijalističkog načina razmišljanja.

Stoga se ne smijemo plašiti Evrope, već onog provincijal-monstruma kojeg sâmi gradimo u njoj. Herman Van Rompuy je u Varšavi ponovio da je Evropa domovina mira i da izgradnju zajedničke kuće svih Evropljana dugujemo istoriji koja nas je naučila da „krvave bitke iz prošlosti zamijenimo briselskim pregovaračkim stolovima“. Zato Evropo, diži se! Brani se od onih koji pod plaštom nacionalnih interesa, zaslijepljeni egoističkim žarom za vlašću, i ne vide da te vode u propast.

( Nemanja Tepavčević )