Bojana Maljević: Nema uloge koju bih željela da zaboravim

Bojana Maljević, jedna je od najistaknutijih srpskih glumica. Ostvarila je niz zapaženih uloga na filmskom platnu i televiziji, a jedna od njih je Ana iz serije “Otvorena vrata”. Među njenim posljednjim ostvarenjima su “Na lepom plavom Dunavu”, “Nož” i “Belo odelo”. U razgovoru za “Puls” ova šarmantna glumica govori o novom projektu “Top je bio vreo”, saradnji sa kolegama, o porodici, te rijaliti šou programima.

• Trenutno snimate film "Top je bio vreo" u kojem igrate Muneveru. Da li je bio izazov ući u istorijsku priču i koliko je karakter uloge koju tumačite blizak vašem?

- Scenario filma “Top je bio vreo” pisan je po istoimenom romanu Vlade Kecmanovića. To što se radnja odvija za vrijeme opsade Sarajeva, ne znači da je riječ o istorijskoj priči. Ona je duboko religiozna žena, sa svojim vrlinama i manama i ja tu, u nekoj svojoj “ličnoj piramidi” pokušavam da je pronađem.

Njen odnos prema religiji znatno se razlikuje od mog, dok se, recimo, njena potreba da pomaže ljudima u nevolji dosta poklapa sa onim što ja cio život činim. Različite smo. Ona je sasvim mirna. Više je okrenuta sebi i kroz to okrenuta drugima.

Ja nekako živim obrnuto. Više sam okrenuta drugima, a kroz to i sebi. Izazov je raditi svaki zanimljiv karakter, a Munevera to nesporno jeste.

• Kakva je saradnja sa kolegama i koliko se odmaklo od početka snimanja? Kakvi su uslovi rada?

- Snimanje traje već dvije nedjelje u Kozarskoj Dubici. Uslovi su kao i u svakom domaćem filmu skromni, ali je atmosfera na snimanju sjajna, radim sa nekolicinom ljudi sa kojima sam već radila. Prije svega, tu je direktor fotografije Dušan Joksimović koji mi je i prijatelj, sa kojim nijesam radila dugo i baš se radujem.

Tu je Anita Mančić sa kojom nijesam snimila film još od “Bulevara revolucije”, Nikola Đuričko sa kojim nijesam stala pred kamere još od “Do koske”, Slavko Štimac i kolege iz cijelog regiona sa kojima nikada nijesam sarađivala.

Uzbudljivo je, pomažemo jedni drugima, dopunjujemo se, nekako svi zajedno radimo za film. Što je preduslov da on bude dobar.

• Da li je zahtjevno snimati film sa istorijskom tematikom. Koliko ste se pripremali za ovaj projekat?

- Da ponovim: tematika nije istorijska, moglo bi se reći da je (anti)ratna. Jer se ova ljudska drama odvija za vrijeme rata. Ljudi iz “Balkan filma”, zajedno sa Skerlićem koji je reditelj, dugo se već pripremaju za ovaj zahtjevan projekat.

Mislim da će ta temeljnost svakako dati dodatne pozitivne rezultate u finalnom proizvodu koji zovemo film. Lično se nijesam dugo pripremala, jer nijesam imala vremena. Odmah po završetku snimanja filma “Sestre” ušla sam u ovaj projekat i takav sticaj okolnosti nije mi išao naruku.

• Film "Sestre" bi trebalo da ima premijeru krajem marta. Za sve one koji sa nestrpljenjem iščekuju ovo ostvarenje, da li nam možete otkriti kakva je vaša uloga?

-Film “Sestre” tragična je priča o sudbini nekoliko djevojaka sa ovih prostora koje završavaju u lancu trgovine ljudima. Ovaj film jedan je od pobjednika konkursa EU “Podrška medijima u oblasti evropskih integracij"a, a dobili smo i malu donaciju IOM-a (međunarodna organizacija za migracije). ž

To je prvobitno trebalo da bude serijal od 13 epizoda, ali Vlada Republike Srbije još nije ispunila ugovorne obaveze, pa sam ja odlučila da snimimo makar jedan film. Isuviše se dugo bavim ovom tematikom i nijesam željela da sve što sam radila ili saznavala o problemu ovog strašnog oblika kriminala i kršenja osnovnih ljudskih prava ostane nesnimljeno.

Igram jednu manju ulogu, državne tužiteljke, glavne uloge pripadaju žrtvama. To su dvije izuzetne mlade glumice Ivana Vuković i Ana Mandić. Pored njih u filmu još igraju i Ljubomir Bandović, Ana Maljević, Velimir-Bata Živojinović, Milica Mihajlović, Boris Isaković i još mnogi drugi.

• Trebalo bi da se snima i melodrama "Azbuka mog života" po romanu Mirjane Bobić-Mojislilović. O čemu se radi, kada bi trebalo da se počne sa realizacijom?

- Da, to je projekat koji je za mene posebno inspirativan, jer se tiče muško-ženskih odnosa. Moja producentska kuća otkupila je prava za ekranizaciju romana, pretpripreme su počele, ali ne znam kada će se snimati. Ne tako skoro. Moramo prvo da završimo započete projekte.

• Vaš suprug je reditelj. Da li je to olakšavajuća ili otežavajuća okolnost? Koliko vam njegovo iskustvo ili savjet pomaže pri realizaciji neke uloge?

- Olakšavajuća okolnost je samo u tome što dobro razumije moj posao. Uvijek volim da čujem njegov savjet, ali teško mogu da kažem da mi pomaže pri realizaciji uloge. Volim da slušam i da se prepustim reditelju sa kojim radim.

Međutim, Boban (Skerlić) me je često ohrabrivao da prihvatim neku ulogu. Njegov stav bio je da moram da radim svoj posao čak i kada nijesam pronalazila adekvatne razloge, osim finansijskih.

Obično ga nijesam slušala. Ali neizmjerno sam mu zahvalna što me je podržao i nagovorio da prihvatim poziv rediteljke Ane Đorđević koja mi je ukazala lijepo povjerenje i divnu šansu ulogom Klare Vedel u predstavi “Švabica”. Ta predstava me baš ispunjava, u svakom smislu.

• Koji vam je izazov bio najveći u karijeri. Kojeg lika se rado sjećate i da li nekada poželite da zaboravite neku ulogu?

- Srećom, nema uloge koju bih željela da zaboravim. Nekih se radije sjećam od drugih, ali ja sam se oduvijek trudila da se sačuvam od svega što je estrada, što se nije uklapalo u moj doživljaj posla za koji sam se školovala.

Ljetos me je Seka Sabljić kritikovala: “Moraš da radiš – sve”. Lako je njoj da to kaže, ona je radila najbolje. Ja nijesam sebe htjela da potrošim na neke projekte koji su bili u produkcionom, estetskom ili bilo kom drugom smislu u suprotnosti sa mojim očekivanjima. Vjerujem da će doći uloge i u serijama koje ću rado snimati.

• Kako se opuštate, šta vas čini sretnom?

- Najčešće čitam. Igram se sa djecom. Ili sam u društvu veoma malog broja ljudi čije prisustvo mi uvijek prija.

Nikad u rijaliti

• Radili ste i kao producent. Danas je teško ljude nagovoriti da posjete bioskope, pozorišta. Kao glumica, recite mi zašto bi ljudi trebalo da pođu da odgledaju neki film?

- Što se bioskopa tiče, njih zapravo i nema, većina ih je pogašena. Privatizovani su. Pretvoreni u kafiće. Šta god. To je meni strašno jer neki ljudi ili neke institucije ulažu u filmove koji se nemaju gdje prikazivati ili distribucija ide očajno zbog piraterije koja u Srbiji ne ide ka rješenju.

Ljudi bi trebalo da idu u bioskope i pozorišta da se ne bi pretvorili u inventar u nekom rijaliti šou programu. Neka to bude najbanalniji razlog, za početak.

• Da li biste učestvovali u nekom rijaliti šou programu? Vaše mišljenje o takvim projektima?

- Jednom me je Rambo (Amadeus), mislim više iz šale (mada se kod njega nikada ne zna) nagovarao da zajedno uđemo u Velikog brata, uz razrađenu taktiku i jasan plan i cilj. Ta njegova ideja bila je interno zabavna i smiješna, ali… ja nikada ne bih ušla ni u kakav rijaliti šou. Čak me je i ovo vaše pitanje iznenadilo. Ličim vam na nekog takvog?