Boli glava!

Malo je crnogorskih porodica koje nije zaboljela glava od najave najnovijeg poskupljenja struje. Nije struja socijalna kategorija - ističu u Elektroprivredi Crne Gore (EPCG) odgovarajući na kritike da je neodrživ njihov zahtjev za poskupljenje struje od 100%.

Nasuprot njima, Regulatorna agencija za energetiku (RAE), koja o tom zahtjevu ovih dana treba da odlučuje, „čvrsto“ garantuje da neće doći do poskupljenja od 100% kako se spekulisalo u medijima.

Već više puta viđena scena pred poskupljenje struje. EPCG zahtijeva više, RAE nas „zaštititi“, pa odobri pola od toga, sve u „korist“ potrošača, a na „štetu“ EPCG!

Igra podsjeća na ritualni ljubavni ples ždralova u kojem oni (graciozni ždralovi), raširenih krila, izvode piruete, klanjaju se jedno drugom, klimaju glavama, obilaze oko svog partnera, itd.

Zaslijepljen ljubavnom igrom, naš regulator ne može da vidi nas potrošače, zbog kojih ustvari postoji. Naime, Zakon o energetici (član 6) obavezuje RAE da potrošačima obezbijedi pouzdanu, bezbjednu i ekološki adekvatnu isporuku energije po pravednim cijenama, kao pravičan i nediskriminatorski odnos energetskih subjekata prema potrošačima.

A koliko su cijene pravedne, najbolje govori činjenica da po sudskim presudama, upravo zahvaljujući nezakonitim odlukama RAE, EPCG treba da vrati potrošačima višemilionski iznos zbog kalkulisanja neopravdanih troškova poslovanja na teret potrošača.

Tu se ponavlja ritualni ples, EPCG bi vratila pare ako joj to odlukom naloži RAE, na drugoj strani RAE je dugo osporavala presudu suda da bi, nakon druge presude i dužeg vremenskog premišljanja, konačno utvrdila da je EPCG dužna da potrošačima vrati 39 miliona eura.

Sada saznajemo da nam je EPCG već vratila 19,5 miliona eura kroz važeće cijene struje, samo što to niko od nas nije zapazio, a da će preostalih 19,5 miliona vratiti korekcijom cijene struje od aprila.

Tako možemo očekivati da će EPCG, uz blagoslov RAE, vratiti i preoostali dug prebijanjem na teret zahtijevanog poskupljenja struje. Dakle, mi njima dali eure za preplaćenu struju, a oni nama umjesto para vratili kalkulacije.

A što nam se sve naplaćuje to sam Bog zna. Činjenica je da na 30 eura koliko npr. vrijede potrošeni kilovati proizvedene struje, potrošač plaća još 70 eura nameta po raznim stavkama?!

Tako nam odvojeno naplaćuju prenos i distribuciju, zar to nije isto? Kako ćete nešto distribuirati ako ga ne prenesete sa jednog mjesta na drugo? Zatim nam naplate razne gubitke – gubici u prenosnoj mreži; gubici u distributivnoj mreži i gubici u vodovima i transformatorima.

Zasebno plaćamo i obračunsku snagu, kao i fiksni dio korišćenja distributivne mreže. Prava paukova mreža u koju su nas upecali.

Kada je riječ o naplati gubitaka, uredni potrošači plaćaju struju koju neko drugi „krade“, ali i troškove tehničkih gubitaka, grešaka u mjerenju i sporova sa ostalim operaterima koje, kako kaže Pravilnik, potrošači pričinjavaju EPCG-u?!

Zar to nije nepravičan i diskriminatorski odnos prema potrošačima. Tim povodom USSCG je Ustavnom sudu podnijela inicijativu za ocjenu ustavnosti i zakonitosti Pravilnika o tarifama za električnu enegiju kojeg donosi RAE. Ustvari, Zakon o energetici ne poznaje „varijabilne troškove poslovanja“, odnosno gubitke na prenosnoj i distributivnoj mreži.

To je tvorevina koju je pomenutim Pravilnikom ustanovila i detaljno razradila RAE. Osim toga, opsežno su definisani fiksni troškovi poslovanja EPCG, koji obuhvataju od troškova zarada i ostalih ličnih primanja zaposlenih, preko troškova rezervnih djelova i materijala, do troškova usluga trećih lica; bankarskih, poštanskih, telefonskih i drugih troškova, pa čak i troškove električne energije za sopstvenu potrošnju.

Osim toga imaju pravo na trošak amortizacije i obračun povrata na investicije. Sve u svemu prilično su ušuškani.

Konačno, u Crnoj Gori struja već odavno nije socijalna kategorija. Prema nekim procjenama u decembru se račun za potrošenu struju, četvoročlanog domaćinstva koje koristi struju za grijanje, kretao od 120 do 150 eura.

To je iznos koji čini 2/3 mjesečne zarade medicinske sestre (220 eura), a skoro je dva puta veći od najniže penzije (96,7 eura). U radnom odnosu je tek nešto više od trećine radno sposobnog stanovništva, odnosno svaki četvrti građanin Crne Gore.

Materijalno obezbjeđenje porodice (MOP) prima 13.714 porodica, a bilo bi ih mnogo više da kriterijumi za ostvarivanje prava na MOP nijesu prestrogi. Visina MOP-a za četvoročlanu porodicu iznosi 85 eura.

Osim podmirenja troškova struje, zarada zaposlenog mora da dospije i za: ishranu, stanarinu, odjeću, obuću, pokućstvo, liječenje, školovanje, poreze prema državi, telefon, vodovod, komunalije.... Kulturnu nadgradnju, odmor i putovanja da ne pominjem, jer prosječna crnogorska porodica za tako nešto poodavno nema sredstava.

Narodski rečeno - voda je došla do poda. Prosto je neshvatljivo kako ogromna većina crnogorskih domaćinstava danas uspijeva da sastavi kraj sa krajem. Zbog toga oprezno sa novim poskupljenjima, posebno struje i prehrambenih proizvoda (za luksuz već odavno ne marimo), jer u protivnom može i mnoge druge da zaboli glava.

( Srđa Keković )