Everest

Ima li visočijeg vrha od Everesta?

Ima – pokazao je rezultat brojnih anketa za izbor sportiste 2010. godine.

Ima li zahtjevnijeg i rizičnijeg sportskog poduhvata i od samog pokušaja uspona na vrh Himalaja? Postoji li sport u kome vam ne mogu pomoći ni snaga, izdržljivost, poznavanje planinarstva, alpinizma, slobodnog penjanja, spasilaštva, orjentiringa, preživljavanja, prve pomoći, psihologije, meteorologije, rukovanje opremom i tehnikom... ako surova planina nije raspoložena?

Ima li sporta u kome je svaki naredni sekund nepredvidiv, ima li, na zemljinoj kugli, nešto teže i rizičnije, nešto luđe i ubitačnije i od pomisli osvajanja krova svijeta?

Ima – saglasili su se anketirani sportisti, sportski radnici i novinari, koji Marka Blečića, Dragutina Vujovića i Đorđija Vujičića ne pomenuše ni u užem izboru.

Znam šta ćete da pitate: ima li veće planine od Durmitora – kao što su se odvajkada pitali Crnogorci, pa kad su čuli za Triglav, tri dana su plakali – zar ne.

In facto – izlazak na Mont Everest, 8.850 metara nad morem, uspjeh nad uspjesima, zasjenio je sportska, ali i društvena zbivanja u našoj zemlji još od referenduma za državnu samostalnost 2006.

Ako ćemo pošteno, rijetki su trenuci u našoj burnoj istoriji kada smo se stoprocentno prepoznali u nečijem uspjehu, jer, ništa, gotovo ništa kao sportski trijumf ne budi nadu da se entuzijazam i trud isplate, da je svijet, ipak, ponekad pravedan.

Premijernom stupanju crnogorske noge na najvišu tačku na planeti prethodila je dvomjesečna borba trojice momaka na ledenim Himalajima, dani i noći provedeni sa bocama kiseonika, na vertikalama okićenim leševima... sve u želji da crnogorsku zastavu iznesu na najvisočiju tačku zemljine kugle i Crnu Goru svrstaju u red rijetkih zemalja čijim državljanima je to pošlo za rukom.

I to sva trojica!

Zato su oni najveći sportisti koje je ova zemlja imala, veći čak i od prethodnika što 1996. godine dođoše na 100 metara od cilja i odlučiše da se vrate pod mećavom koja je odnijela rekordan broj žrtava u istoriji pohoda na Čomolungmu... veći i od svojih učitelja koji su 1986. godine, nakon osvajanja Akonkagve, bez konkurencije proglašeni za najbolje i osvanuli na „Pobjedinom“ kalendaru.

Zato što je Bleka izletio na vrh kao iz katapulta, što je Šlagi možda jedini na planeti koji je to izveo sa bruhom, što je Đoko pokazao da može da bude veći i od samog sebe. Što ih ništa nije moglo zaustaviti.

Rijetko je kad nacija, kao prošlog maja, na Svetu Trojicu, živjela jednom dušom, kada su pljuštali komplimenti i ordenja, u čast najvećeg, kako listom rekoše zvaničnici, ne samo sportskog uspjeha... zato što su ostvarili nemoguće!

Uprkos činjenici da je zlatna olimpijska medalja jedini reper kojim se to čudo mjeri i srazmjerno nagrađuje u čitavom svijetu, Bleka, Šlagi i Đoko nijesu izabrani za najbolje sportiste Crne Gore u prošloj godini.

Tek da se zna, ova nepravda nije napravljena zahvaljujući Vlade Crne Gore: država je dala finansijsku potporu ekspediciji, a nesvakidašnji odnos prema nacionalnim herojima rezultat je, vjerovatno, nezapamćenog gubitka pamćenja sportskih djelatnika.

Zvanično, samo u jednom od makar četiri izbora, planinara nikšićkog „Javorka“ sjetilo se nekoliko novinara.

Zato im je, prije nekoliko dana, stidljivo, u znak izvinjenja, od strane dijela sportskih novinara dodijeljeno priznanje „Sportski junaci 2010“. I laiku je jasno da bi titula sportski junak godine, ako je gdje ima osim u virtuelnom pravilniku crnogorskog sportskog novinarstva i nauke, podrazumijevala da je laureat i sportista godine.

Zamislite izbor ljekarskog, književnog ili privrednog junaka godine koji, prethodno, nijesu izabrani za najboljeg ljekara, najboljeg pisca ili privrednika.

Prosta logika nameće i pitanja ko su nikšićki alpinisti, to jest da li su sportisti ili sportski heroji, da li su sportski heroji prije svega sportisti, koji sportovi, eventualno, ulaze u konkurenciju ili je to nova sportska disciplina za nepravedno zapostavljene.

No, u krajnjem, u istoriji nije ni važno što su benevolentni članovi brojnih žirija zaboravili i da ih pomenu uoči novogodišnjih praznika, kao da su negdje zaturili fajl „Everest“. To je njihovo pravo, a dobitnici su postigli vrijedne rezultate za koje zaslužuju čestitke i nagrade.

Samo, zlatni momci, osvajači Everesta, znaju šta su uradili. Znaju da su, sva trojica, ravnopravno, pojedinačno i ekipno, najbolji crnogorski sportisti prve decenije XXI vijeka, a da ni u prošlom nemaju ozbiljniju konkurenciju!

( Slađan Blagojević )