Nova priča o slavnoj Šekspirovoj tragediji

Roman „Julija“ američko - danske spisateljice je knjiga koja baca novo svjetlo na najveću ljubavnu priču svih vremena. Junakinja ovog romana, Džuli Džejkobs je naslijedila ključ od sefa koji se nalazi u Sijeni i rečeno joj je da će tamo pronaći staru porodičnu tajnu.

Na uzbudljivom i neizvjesnom putovanju otkriće istinu o svojoj pretkinji Juliji čija je legendarna ljubav prema mladiću Romeu poslužila Šekspiru kao nadahnuće za nenadmašnu dramu. Ko su bili stvarni Romeo i Julija i šta im se zaista dogodilo, kako se sudbina poigrala sa Džuli i da li je pronašla porodično blago?

Odgovore na ova pitanja En Fortije je ispripovjedala na očaravajuć i uzbudljiv način. Ovaj roman, satkan je od istorije, misterije, romanse i mašte, oživljava nam Italiju u prošlosti i sadašnjosti.

En Fortije je rođena 1972. godine u gradu Holstebro u Danskoj. Godine 2002. preselila se u Sjedinjene Američke Države, gdje je radila na televiziji. Koproducent je dokumentarca “Vatra i led: zimski rat Finske i Rusije”, nagrađenog Emi nagradom. Ima doktorat iz Istorije ideja sa Univerziteta Arhus, u Danskoj. Tenutno živi na relaciji Sjeverna Amerika – Evropa.

O svom romanu „Julija“, objavljenom 2008. godine, za koji su prodata autorska prava u 33 zemlje, En Fortije je na početku razgovora za „Vijesti“ rekla:

- Veliki broj ljudi pretpostavlja da sam bila inspirisana čitanjem Šekspirovog „Romea i Julije“, ali istina je da me je inspirisao grad Sijena. Godine 2005. otišla sam u Toskanu sa majkom, i čim sam kročila u Sijenu, ja sam se zaljubila u to mjesto. Izgledalo je kao da sam ukoračila pravo u srednji vijek, pa sam pomislila kako bi bila divna ideja da tu smjestim radnju romana.

Dakle, počela sam zagledana u istoriju Sijene, da bih otkrila drevni sukob između porodica Tolomeji i Salimbeni. Već sam uveliko radila na priči o tom neprijateljstvu kada je moja majka otkrila nevjerovatnu činjenicu da je prva verzija Romea i Julije bila smještena u Sijenu - mnogo prije Šekspira. Naravno, odmah sam shvatila da će to biti moja priča.

Koliko je Vaš roman „Julija“ zasnovan na istini?

- „Julija“ je djelo fikcije, ali moj Romeo i Julija su stvarniji nego što su Šekspirovi bili. Međutim, tačno je da se originalna verzija poznate priče odvija u Sijeni, i da je objavljena ranije, još 1476. godine. Autor, Mazučo Salernitano, tvrdio da je njegova priča zasnovana na istinitim događajima, ali kao što znamo, to je bilo veoma često retoričko geslo toga vremena. Kasniji autori su preselili priču u Veronu, i eto zašto se Šekspirova verzija odvija tamo, a ne u Sijeni. Međutim, kada počnete da istražujete istoriju Sijene, vidite da ima savršenog smisla da poznata tragedija treba da se dešava tamo, jer je istorija Sijene puna žestokih porodičnih svađa, a neprijateljstava između Tolomejevih i Salimbenijevih veoma podsjećaju na ona između Montegijevih i Kapuletijevih.

Kažete da je prva verzija „Romea i Julije“ od autora Mazuča Salernitana iz 1476. godine i da se odvija u Sijeni. Možete li nam približiti tu priču?

- Ta priča je objavljena u zbirci kratkih priča pod zajedničkim nazivom Salernitanove „XXXIII noveline“. Imena su drugačija (Romeo je Marioto, a Julija je Đanoca), ali većina ostalih elemenata su tu, a kao što sam objasnila u „Juliji“ i stručnjaci se slažu da je to zaista originalna verzija čuvene priče.

Šta nam možete reći o savremenom zapletu u Vašem romanu?

- „Julija“ je izrazita avanturistička priča o mladoj ženi u pokušaju da riješi porodičnu misteriju. Džuli Džejkobs je mlada Amerikanka koja putuje u Sijenu u Toskani sa ključem od sefa, nadajući se da će je to dovesti do porodičnog blaga. Ali naravno, ona pronalazi mnogo više nego što je očekivala i uskoro otkriva da ona nije jedina u potrazi za blagom. Biće u šoku kada sazna da je ona potomak žene koja je inspirisala Šekspira za lik Julije, i da velike sile koje su joj ubile pretke prijete da će ubiti i nju takođe. Njena jedina nada je da nađe današnjeg potomka Romea i pronađe porodično blago prije nego što njeni neprijatelji to urade.

U Vašem romanu jasno se može vidjeti razlika između žene 14. vijeka i moderne žene. Da li ste namjerno htjeli da naglasite tu razliku? Iz kojih razloga?

- Ja sam svakako željela da stavim u kontrast situaciju u kojoj živi žena u kasnom srednjem vijeku sa tim kako mi danas živimo i mislim da je važno da čuvamo sjećanje na bitke koje su vodile naše bake i majke, kako bismo mi uživali u nezavisnosti koju imamo danas.

Po mom mišljenju, ono što preokreće srednjovjekovni Julijin život u tragediju je činjenica da nije bila slobodna da sama napravi svoje životne izbore. Ona je bila zarobljenica interesa ljudi njene porodice, očekivanja i konvencija društva u cjelini. Mislim da je važno da mi kao žene stojimo odlučno iza naših prava da same donosimo svoje odluke o ljubavi i braku, bez obzira gdje živimo.

Ističete posebne zasluge Vaše majke za ovaj roman. Možete li pojasniti?

- Sve je počelo sa mojom majkom. Ona je odrasla u Danskoj, ali se nikada ovdje nije osećala kao kod kuće. Kada je bila na višoj školi često je odlazila u Veronu, u Italiju. Od onda je ona sebe smatrala više Italijankom nego Dankinjom. Kasnije se vratila u Dansku i kada sam ja rođena postale smo malo italijansko „ostrvo“ usred konformističke Danske, sve je u našem domu bilo italijansko, ja sam provodila dosta vremena učeći italijanski jezik i slušajući operu sa mamom.

Počela sam da pišem rano, sa 11 godina, mama me je hrabrila, govoreći: „Svako može da pere sudove, ali ne može svako da piše“.

Nepotrebno je reći da su svi moji prijatelji mislili da je ona prilično ekscentrična. Kada smo išle na odmor, mi smo uvijek išle u Veronu i mi bismo uvijek morale da posjetimo Julijin balkon i grob - to je bila tradicija. Jedno od mojih najvećih blaga bila je mala, plastična statueta Romea i Julije. Na lijepljenje, ali mene za to nije bilo briga. Počela sam da pišem rano, sa 11 godina, mama me je hrabrila, govoreći: „Svako može da pere sudove, ali ne može svako da piše“.

Potom je mama započela sopstveni biznis i nije imala vremena za putovanja, a ja sam bila na studijama zauzeta predavanjima i ispitima. Nekoliko godina potom, preselila sam se u Ameriku, a mama je otišla u penziju. Opet je počela da putuje, ali ovoga puta ne u Veronu, već u Sijenu.

Kada smo se prvi put srele tamo, ona me je upitala šta namjeravam da pišem. Nijesam joj odmah odgovorila, a ona me je pogledala i rekla: „Znaš li da se prva verzija Romea i Julije dešava u ovom gradu, u Sijeni?“ Od tada počela sam da istražujem istoruju Sijene i genealogiju priče o Romeu i Juliji.

To je bio fantastičan projekat, nešto što smo mama i ja mogle da odradimo zajedno, uprkos tome što živimo tako daleko. Ja sam bila u Americi, radila sam na filmu i oblikovala moju priču naracije, dok je mama istraživala u Sijeni, išla u arhivu, posjećivala muzeje, razgovarala sa ljudima, u suštini bila je moj „momak“ na terenu.

Ja bih joj slala e-mailom liste stvari koje je ona trebalo da mi provjeri, bilo da je riječ o opisima, crtežima, fotografijama, susretima s ljudima u moje ime. Potom sam ja temeljila pisanje na njenim izvještajima. Divno smo se zabavljale radeći zajedno.

Očito je što sam “Juliju” posvetila njoj!

Rođeni ste i odrasli u Danskoj. Danski je Vaš maternji jezik, ali „Juliju“ ste napisali na engleskom. Iz kojeg razloga?

- Poslije udaje za Kanađanina i selidbe za Ameriku prije osam godina, moj cio život praktično je usmjeren na engleski i bilo je sasvim prirodno da napišem „Juliju“ na tom jeziku. Osim toga, engleski je bio Šekspirov jezik, tako da je izgledalo sasvim prirodno da se poigravam sa njegovim stihom u originalu. I na kraju, sasvim iskreno, sada je danski jezik mog djetinjstva - jezik domaćih zadataka i vožnji biciklom u školu dok kiša lije - dok je moj engleski jezik snova i nada za budućnost.

Važno je da čuvamo sjećanje na bitke koje su vodile naše bake i majke

Svako poglavlje romana “Julija” počinje stihovima iz Šekspirovog “Romea i Julije”. Kako se oni uklapaju u roman i imaju li određenu ulogu?

- Ja se skoro nikad ne bavim naslovima poglavlja, sve dok ne budem najmanje na pola priče. U slučaju “Julije” ja sam čekala još duže, jednostavno zbog toga što nijesam mogla da shvatim kako se to radi. Zbog dva različita toka priče, prvog iz današnjih dana i drugog iz 1340. godine, bio mi je potreban neki zajednički imenitelj, a skoro sve do čega sam došla zvučalo mi je ili previše moderno ili previše banalno.

Kada sam počela stvarno da mozgam o konačnom naslovu knjige, okrenula sam se Šekspirovim komadima za inspiraciju, a tek sada sam shvatila da stihovi poput: “Na njoj smrt kao prerani mraz” ili čak samo “prerani mraz” baš ne idu za naslov knjige, ali imaju divan potencijal za naslove poglavlja. U nekim slučajevima veze između stiha i sadržaja izabranog poglavlja su bile prilično jasne, ali o drugim slučajevima mogle bi se voditi diskusije zašto sam izabrala određeni citat.

“Julija” u 33 zemlje “Julija“ je Vaš debitantski roman. Da li ste očekivali uspjeh?

- Ja sam zapravo napisala jedan roman ranije, on je objavljen u Danskoj 2005. godine, ali još uvijek nije objavljen nigdje drugdje, dok je „Julija“ prodata u 33 zemlje. Moram da kažem da sam srećno iznenađena što postoji takvo veliko interesovanje za knjigu, ali isto tako znam da mnogo dugujem Šekspirovom geniju, i širom svijeta velikom interesovanju za njegovu čuvenu tragediju.