Za arhitektu se studira, a kritičar se rađa!

Kažu mi koleginice i kolege da sam u prošlom tekstu („Gasite vatru benzinom”) ipak imao „tešku ruku” pa da malo razveselimo atmosferu sa vicem koji ovih dana kruži po Arhitektonskom fakultetu u Podgorici. U tom vicu... kao grdi profesor studenta što ne uči, već pada treći put... na šta mu ovaj odgovara kao iz topa: ”Šta ima da učim, ja ću da postanem kritičar”.

Boga mi, čitaju Vas djeca gospodine Vukićeviću! To je još jedan razlog da moramo razgolititi istinu na šta sam obavezan. Pored projektantske prakse, bavim se naučnim i pedagoškim radom. Tu je istina sveta i obavezujuća.

Ne bih ja ulazio u ove polemike sa Vama, ali prosto moram jer me provlačite kroz te nesrećne tekstove makar pet puta do sada. Ti tekstovi su krcati neistinama i improvizacijama što neko ko pretenduje da sjedne, za isti sto, sa uvaženim Marojem Mrduljašem sebi ne smije da dozvoli.

Nego, da se vratimo Vašem tekstu „Razotkrivanje maglovitih referenci i duplo golo” („Vijesti”, „Art” strana IX, od 25. 12. 2010). E tu ste, u nedostatku argumenata, elegantno pobjegli od teme koju ste nedavno „zakuhali” (mislim na taj Ulcinjski konkurs) i uvukli me u priču koja slijedi. Otvorili ste novi front na kojem Vam, vidjećete, neće biti lakše. Šta da radimo, to je Vaš izbor.

Studenata i struke radi valja reći da postoje edukacije koje stvaraju arhitektonske kritičare. One se postižu na postdiplomskim studijama gdje se proučava arhitektonska kompozija, teorija i istorija arhitekture. Slažem se, postoji i drugi način, doduše rjeđi gdje vas čekaju kubici knjiga.

To znači da ne morate završiti fakultet, ali morate verifikovati vaše pisanje objavljivanjem knjiga i naučno prihvaćenih tekstova iz oblasti arhitektonske kritike. Tek kad se rad, od redakcije časopisa prihvati, ime se objavljuje sa radom u časopisu. Ovu proceduru prolaze i svi koji završe fakultet, magistraturu i doktorat. Mada bi njima trebalo biti lakše.

Može i treća varijanta: da recimo „Domus”, A+U.. i drugi relevantni časopisi objave Vaše tekstove. Za početak volio bih Vas pročitati u cijenjenom „ORIS-u”, bio bi to prvi korak. Treba nama dobrih arhitekata i kritičara i vjerujte da, kao dugogodišnji poklonik struke, iskreno navijam za to. Stoji nam veliki napor da se vratimo gdje smo bili prije dvadesetak godina. Tada smo bili bliži evropskoj arhitekturi nego danas!

Svaka druga varijanta „okoštavanja” (sem ovih gore koje sam naveo), gospodine Vukićeviću ostavlja Vas u zoni koja je poznata kao naš brend-sindrom „Šćepan Mali”. Jer „Homo univerzale” je davno mrtav, a njegov surogat je čovjek „Opšte prakse”. To ovdje, nažalost, još uvijek prolazi.

Ne osporavam Vaš određeni talenat za pisanje, ali morate da radite još puno, uostalom, kao i mi svi koji hoćemo da makar malo pomjerimo kvalitet arhitekture ovdje. Ozbiljno mislim i preporučujem da ne svaštarite po tim tekstovima (igrate ulogu advokata, tužioca, istražnog sudije). Ne prolazi! Ostavite se tuđih tekstova iz dalekog nam svijeta, čita to omladina i bez Vas. Cyber generacija!

Držite se iskrene i lične opservacije problema iz oblasti arhitekture jer će to biti najbolje primljeno od naše struke. Za početak preporučujem da proanalizirate kapelu arhitekte Milete Bojovića na Žabljaku ili dvoranu „Park” u Herceg Novom, uvaženog kolege Živka Janjića. Ima pravih arhitektonskih „bisera” vjerujte, ali nepravedno skrivenih od javnosti.

Pa, naprijed, imate takvu šansu i na raspolaganju cijelu starnicu nedjeljno koju, bar zasad, traćite ponekad do nepodnošljivosti! Umjesto da „trenirate”, često dajete autogolove u devedesetoj minuti i puštate „žaoke” okolo, pogotovo na ljude sa Arhitektonskog fakulteta. Ako ne prestanete, počećemo da vjerujemo kako se kod Vas radi o pojavi zvanoj „osveta loših đaka”. Imamo takvih pojava.

E sad „glava druga” Vašeg teksta zbog kojeg mi uzimate dragocjeno vrijeme za ove blagdane, gospodine Vukićeviću. Čeprkate po mojim referencama i željno bi plasirali neku senzaciju kao kaznu što sam Vas probudio iz hibernacije samodovoljnog kritičara. Vidjećete vremenom da je to bilo dobro za Vas. Kao u, već kultnom, Šijanovom filmu „Ko to tamo peva” puštate, u spornom tekstu, krik: „...decooo, oo... ooo, zvaću decu”.

Znaju djeca najbolje, ne brinite. I ne opraštaju. Ni Vama ni meni. Nego, ovo što Vam dajem na uvid pošaljite slobodno, istine radi u fondaciju „Aga Kan” jer Vam je potrebna originalna dokumentacija dostavljena na uvid. Pa, idemo redom!

Na raspisani konkurs za Kanovu nagradu, poslao sam formular sa potrebnim prikazima i fotosima objekta Gasulhane na razmatranje. Iz Ženeve (gdje je sjedište fondacije) 25. 05. 2009. stiglo je pismo koje počinje u originalu ovako: „I am pleased to inform you that the Central Object for the Use of Gasulhana, Hatme & Mevlud in Bijelo Polje, Montenegro has been nominated for the 2010 Aga Khan Award for Architecture....“ (Drago nam je da Vas obavijestimo da je Centralni objekat Gasulhana & Mevlud nominovan za Kanovu nagradu za arhitekturu 2010). U potpisu: Farrookh Derakhshani, director.

Ostali dio pisma nije za Vas i čitaoce bitan ali u njemu postoje instrukcije da je proces žiriranja sastavljen iz više koraka (što ste inače pogrešno i po običaju interpretirali). Konkursni materijal za Kanovu nagradu-izložbeni paneli, komada 2. u JPG-formatu poslao sam, prema propozicijama, na razmatranje Kanovoj fondaciji.

Isti Vam šaljem u prilogu dokumentacije koju sam proslijedio kao dokazni materijal. Ne branim da je objavite uz ovaj tekst kao dokaz da je rad poslat uopste (kako Vi tvrdite) a ne kao reklamu meni ! Tačno je da su, po sopstvenom nahođenju, u fondaciji rad zaveli pod šifrom 3548. SER, i da su tako rad svrstali u radove koji stižu iz Srbije (nadam se da me zbog toga ne optužujete za veleizdaju).

Reagovao sam na tu činjenicu, pa će rad kojeg stvarno nema na Netu, imati prilike da vidite u februaru na Sajtu kako piše (u drugom pismu upućenom meni) od strane Kanove fondacije „The Trust’s Education and Culture Programme, in collaboration with the Massachusetts Institute of Technology, makes information on the projects available through the ArchNet website – www.archnet.org – and we encourage you to visit the website and to take advantage of the many possibilities it offers. In early 2011, we will add your project to the AKDN and ArchNet websites; if you have any reservations about this, please let us know before December 2010.”

Eto, imaćete prilike da vidite da je rad izložen i to trajno (kako stoji u biltenu, jer sam znao propozicije nakon prijema nominacije od Kanove fondacije). Složićete se da Institut za tehnologiju Masačusec univerziteta nije „mačji kašalj”, kao ni fondacija „Aga Kan”. Na ovom sajtu se nalaze radovi koji predstavljaju „baštinu” i novi objekti koje dodaje fondacija „Aga Khan”.

Za Vašu informaciju, biće to prvi rad iz Crne Gore koji će se naći na jednom ovako važnom mjestu. Da se ozbiljno bavite kritikom, ne bi Vam ove stvari promicale gospodine Vukićeviću, već biste to objavili kao nešto bitno što se dešava u našoj struci. Ali Vi ste veoma selektivni, dok „okoštali” kritičari njeguju nešto drugo u svojim kriterijumima sem ličnih pijeteta prema određenim ličnostima i njihovim kakvim-takvim djelima.

Toga morate da se oslobodite što prije ako ozbiljno pretendujete da i mi Vas shvatimo ozbiljno. Biti ljubitelj arhitekture, što Vi nesumnjivo jeste, nešto je sasvim drugo od uloge koju priželjkujete. To je suština priče.

Kanova nagrada, za Vašu informaciju, jedna je od dvije-tri najznačajnije na svijetu (uz Pritckerova i Misovu)! U njihovom Upravnom odboru se, između ostalih, nalazi i Norman Foster a Žan Nuvel je bio jedan od članova žirija u ovom ciklusu.

Nego, tim pismom od 09. 02. 2010, iz fondacije „Aga Kan” obavještavaju me da moj objekat nije izabran u 19. radova koji se preporučuju direktno za pet nagrađenih pozicija. Ništa strašno, bar za mene, bio sam u finom društvu makar malo.

Vrlo rano sam shvatio da morate naučiti da gubite kako biste uspjeli da dobijete. Iz mojih referenci ste vidjeli da mi se i to dešavalo. U već pomenutom pismu se kaže: „...I would, however, like to convey to you the important contribution of your project to the jury discussions, and on behalf of the jury members and all of us associated with the Award, I would like to thank you for your time and attention in preparing the documentation materials submitted to our offices in Geneva…” ( ..Ja bih prenio da je Žiri u svojoj diskusiji ukazao na važan doprinos vašeg projekta itd).

Možda je i stvar kurtoazije ovo što pišu, reći ćete u Vašem stilu, ali ovo dajem kao dokaz da se Žiri bavio projektom što Vi u tekstu negirate. I još nešto, taj objekat Gasulhane ima pravo da učestvuje u ponovnom ciklusu (2011-2013) kao i svi nominovani projekti što vidite iz pisma fondacije „Aga Kan” koje sam priložio. Ako se ne ljutite, gospodine Vukićeviću, za sljedeći ciklus poslao bih još nešto, kao što sam poslao i za Misovu nagradu tek toliko da znate (da ne bude poslije ista priča). Ni ovo za Misa nije išlo u Crnoj Gori po sistemu „ko god hoćeš”. Eto Vam još jedna tema, baš lijepa!

Ima još ovo što mi imputirate: zašto bi Žiri dolazio u Bijelo Polje kad rad nije ušao u 21, (tek tada idu na „teren” po propozicijama) i zašto bi Aga Kan mene pominjao kad nijesam nagrađen? To nikada i nigdje nijesam izjavio i napisao, gospodine Vukićeviću! Sve te stvari koje navodite u spornom tekstu pokazju „maligno tkivo” Vašeg stila, te smišljeno garniranje tekstova i pakosne kritike na koju ponovo ukazujem, o tome se radi, shvatate li?

I treba da se klonite „istraga” kad i gdje koji profesor sa našeg fakulteta gostuje, predaje i okači priznanje na zid kabineta... te ta Vaša klađenja ko će koga zamijeniti za sljedeće BIJENALE. Naporan je to posao i nije popularan, rizikujete da kompromitujete „izvore” i slično!

Ne možete mjeriti neke stvari koje nijesu ni po čemu date Vašem stručno-naučnom profilu, niti se baviti našim biltenima, jer to prosto ne razumijete. Otkud??? Iza izbora u zvanja stoje ozbiljni recenzenti, vijeća i vjerujte da je to „sito gusto”, gospodine Vukićeviću.

Crna Gora ima samo devet doktora nauka iz oblasti arhitekture svih vremena, očekujemo brzo još dvoje kolega na našu radost! Sigurno da se dosta toga kod nas na fakultetu može kritikovati. Ni mi nijesmo zadovoljni sa svim, ali se nesebično trudimo. Činjenica je, ipak, to je najbolje što Crna Gora u oblasti edukacije u arhitekturi ima. Naši bivši studenti su u praksi već pokazali značajne rezultate.

Morate, ako ostajete pri ambicijama, ozbiljno da poradite na sebi kroz više nivoa, gospodine Vukićeviću. To je prijateljski savjet! Stojimo Vam na raspolaganju. Hvala na čestitki za novu godinu, i Vama sve najbolje!

Doc. dr Rifat ALIHODŽIĆ, dipl.ing.arh