Nikoga ne zanimaju vaši privatni ratovi, gospodine

Gospodine Alihodžiću,

koncentracija vam, očigledno, nije jača strana. Konzistentnost vaše argumentacije i nadasve vaš etički kredibilitet - bolje da ne pominjem. Te falinke vas čine, bojim se, nedostojnim oponentom u polemici. Polemika sa vama, gospodine Alihodžiću, to je kao kad igram šah sa sestrićem, do zla boga nevaspitanim osmogodišnjakom.

Dakle, spustiću značajno svoje standarde - igraću bez kraljice, bez oba lovca, bez oba skakača, bez oba topa i bez sedam, od osam pješaka - jer svakako zaslužujete nauk mudri. Niste vi, negdje duboko u duši, loš čovjek, ubijeđen sam.

Lošim vas je učinio splet bizarnih okolnosti - imenovanje Gorana Radovića na mjesto dekana Arhitektonskog fakulteta u Podgorici je ključna okolnost, da nije njega okrenulo, ne bi ni vas, gospodine Alihodžiću - u sprezi sa vašim karakternim predispozicijama par exellence demagoga.

Pa da krenemo...

Dio vašeg intervjua naslovljenog "Trka za profitom guši lijepu arhitekturu", citirao sam u svom tekstu "Šta biva kada nema jasnog pravilnika o učešću" (Art broj 407, subota, 18. decembar 2010), isključivo iz razloga što upravo taj dio savršeno ilustruje vaš zapanjujuće frivolan odnos prema problemu "adekvatne organizovanosti arhitektonske struke u Crnoj Gori".

To je svako, osim vas gospodine Alihodžiću, odmah skontao. Pročitajte ponovo tih nekoliko mojih rečenica ispod citata - skoncentrišete se, molim vas, ma koliko vam to teško bilo - pa pokušajte da objasnite cijenjenom čitalačkom auditorijumu Vijesti, odnosno Arta (čitalačkom auditorijumu koji je - upozoravam vas! - neuporedivo zahtjevniji od čitalačkog auditorijuma novine u kojoj je objavljen vaš intervju), kako ste to potrefili da sam se "prepoznao" u citatu. Čini mi se da vam ipak nisam dao povoda za takvo rezonovanje.

Nadao sam se da će vatra istjerati zvjeri iz šume, ako se razumijemo. Međutim, iz šume je istrčao samo jedan jadni, mali, žalosno-ambiciozni zeko - tj. vi gospodine Alihodžiću - što me nikako ne čini sretnim, naprotiv

Inače, kompletan taj nesrećni intervju je zapravo manifestacija vaše kompulzivne potrebe da uvijek i svuda promovišete sebe, i samo sebe, pa opet malo sebe, i još malo sebe, za svaki slučaj. Kada ste vi to uspješno promovisali bilo kakve vrijednosti, osim ako pod vrijednostima ne podrazumijevate vaš svijetli lik, te lik vašeg nadređenog, gospodina Radovića?

Sintagma "lijepa arhitektura" me nagoni na povraćanje, jer sam negdje sredinom osamdesetih, dakle jako davno, čitajući relevantnu arhitektonsku periodiku u knjižnici Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu, otkrio da je deplasirano insistirati na "lijepoj arhitekturi" u kontekstu ozbiljnog arhitektonskog diskursa.

U međuvremenu se ništa nije promijenilo po pitanju sintagme "lijepa arhitektura". Ako mi ne vjerujete, pozivam vas da pronađete mjesto u relevantnoj arhitektonskoj periodici ili literaturi gdje autor insistira na toj sintagmi (Alain de Botton, "Arhitektura sreće: Tajna umjetnosti opremanja života", SysPrint (Zagreb) 2008 - se ne računa).

Dakle, preporučujem vam da izbjegavate "lijepu arhitekturu" - koliko je to u vašoj moći - jer se u protivnom svrstavate u krug čitalaca "arhitektonskih" časopisa koje pronalazimo u stomatološkim ordinacijama, te turističkih vodiča i hotelskih prospekata. Uostalom, ukucajte upit "lijepa arhitektura" (lepa arhitektura, beautiful architecture, bella architettura, belle architecture, hermosa arquitectura, schöne architectur itd.) pa pogledajte što Internet pretraživači izbacuju na taj upit.

Gasim vatru benzinom, kažete - to mi se sviđa! Citirali ste usput - nehotično, kladio bih se - jedan od najjačih stihova iz povijesti rok muzike, Bouvijev (David Bowie): "And I've been putting out fire/ With gasoline" (Cat People - Putting Out Fire).

U očajničkoj namjeri da opravdate upotrebu sintagme "lijepa arhitektura", ad hoc instrumentalizujete "ljepotu", kao uslovan - pazite, uslovan! - prevod Vitruvijevog (Marcus Vitruvius Pollio) pojma venustas, što jasno ukazuje na vaše nepoznavanje te problematike.

Znate li vi, gospodine Alihodžiću, koja su se silna koplja izlomila u pokušajima da se precizno elaborira taj pojam, tj. da se dokuči što je stari Vitruvije podrazumijevao pod pojmom venustas. Neke od centralnih teorijskih i filozofskih debata čitavih epoha su bile koncentrisane oko tog pojma. Okanite se ljepote i Vitruvija, gospodine Alihodžiću, molim vas, jer očigledno niste dorasli zahtjevnijim temama.

Sintagmu "kolosalno neznanje" je koristio i moj nastavnik matematike u posljednja 3 razreda osnovne škole, inače vaš zemljak, u trenucima kada je osjećao perverznu potrebu za satiranjem učenika što se nisu baš najbolje snalazili u domenima apstraktnog mišljenja.

Nema ničega kolosalnog u neznanju, gospodine Alihodžiću, kao što nema ničega kolosalnog ni u siromaštvu (pogotovo siromaštvu duha). Opet, ta vaša odvratno pompezna sintagma precizno ukazuje na bijednu intelektualnu razinu na kojoj vi, gospodine Alihodžiću, operirate.

I za kraj, preporučio bih i ja vama jedan naslov, za pred spavanje: Hari G. Frankfurt, "O proseravanju", VEGA media, (Novi Sad) 2008. Gospodin Frankfurt, ugledni filozof, profesor emeritus koji je svojevremeno - sad je u penziji - držao katedre na Prinstonu, Jejlu i Univerzitetu Rokfeler, dokazuje tom svojom briljantnom mini-studijom (pedesetak strana) da je proseravanje zapravo sveprisutno

Gasim vatru benzinom, kažete - to mi se sviđa! Citirali ste usput - nehotično, kladio bih se - jedan od najjačih stihova iz povijesti rok muzike, Bouvijev (David Bowie): "And I've been putting out fire/ With gasoline" (Cat People - Putting Out Fire).

U suštini, gospodine Alihodžiću, moj tekst "Šta biva kada nema jasnog pravilnika o učešću" je reakcija na to malo dima što se podiglo oko ulcinjskog konkursa. Bilo je tu i nešto žara, svakako - gorjele su sujete, vaša prije svih - zato sam prosuo kantu benzina po čitavoj toj stvari.

Nadao sam se da će vatra istjerati zvjeri iz šume, ako se razumijemo. Međutim, iz šume je istrčao samo jedan jadni, mali, žalosno-ambiciozni zeko - tj. vi gospodine Alihodžiću - što me nikako ne čini sretnim, naprotiv.

Taj vaš pravilnik - koji još nisam vidio - vjerovatno postoji. Istini za volju, povjerovaću da postoji tek kad ga vidim - te vas u to ime molim da mi pošaljete primjerak, čisto informacije radi. A možete i da ga okešate na Net. Ušparaćete papir i vrijeme. Sa druge strane, vaš pravilnik formalno ne postoji, zar ne? Koliko sam shvatio, ispravite me molim vas ako griješim, vaš pravilnik ne obavezuje nikoga - ne obavezuje potencijalne organizatore da ga se drže prilikom raspisivanja konkursa.

U to ime, smatram da bezočno zloupotrebljavate prostor Arta, kako biste iz zasjede, uzimajući moja leđa kao zaklon, zasvirali tom vašom dječijom pištaljčicom po opakim momcima iz Ministarstva uređenja prostora i zaštite životne sredine.

Nikoga ne zanimaju vaši prljavi privatni ratovi, gospodine Alihodžiću, jer se dešavaju samo u vašoj glavi, nigdje drugdje.

Pominjete stanovitu Kseniju Vukićević - ko je ta žena? Raspitao sam se i rekoše mi da u predsjedništvu NVO SACG ne postoji žena koja se tako zove, niti je ikada postojala. Da li je opet posrijedi nedostatak koncentracije, ali je ovo još jedna u nizu vaših bezveznih smicalica?

I za kraj, preporučio bih i ja vama jedan naslov, za pred spavanje: Hari G. Frankfurt, "O proseravanju", VEGA media, (Novi Sad) 2008. Gospodin Frankfurt, ugledni filozof, profesor emeritus koji je svojevremeno - sad je u penziji - držao katedre na Prinstonu, Jejlu i Univerzitetu Rokfeler, dokazuje tom svojom briljantnom mini-studijom (pedesetak strana) da je proseravanje zapravo sveprisutno.

Poslao bih vam svoj primjerak te knjige, na adresu NVO SACG, ali se bojim da vam ne bi bio od koristi. Riječ je o originalnom izdanju, na engleskom: On Bullshit.

I nisam "stigao do treće godine arhitekture", kako kažete, apsolvirao sam na Arhitektonskom fakultetu u Beogradu, davne... zaboravih već koje godine.