Principi na usijanom limenom krovu

Znate već da se ne bavim pitanjima identiteta, da ne pišem o nacijama, crkvama, jeziku i drugim omiljenim patriotskim temama. Najbitniji razlozi su u tome što smatram da neke druge teme zaslužuju mnogo više pažnje, ali i to što je javni dijalog na ove teme ispolitizovan, vulgarizovan, subjektivan, pristrasan i ne doprinosi rješavanju problema, već ih perfidno pothranjuje.

Drugo ograničenje ili prednost jeste u tome što se ne identifikujem pretjerano ni sa jednom nacijom, vjerom ili drugim kolektivitetom. Porijeklo moje porodice i privrženost zemlji u kojoj živimo i ljudima sa kojima dijelimo sudbinu dodatno osnažuje moju potrebu da sa posebnom pažnjom razmišljam i govorim o pitanjima koja su oduvijek, a posebno na ovim prostorima osjetljiva.

Vjerujem da zato mogu sa više objektivnosti razumjeti ono što se dešava u prostoru identiteta. A to što se dešava je neuporedivo manje u odnosima među običnim ljudima, a više među onima koji te identitete predstavljaju u javnosti.

Pa ipak, pišem ovaj tekst jer nas danima i sedmicama bombarduju sa svih strana jednom pričom od koje je jednostavno nemoguće pobjeći. Crkva na Rumiji ne silazi sa stranica štampe i TV dnevnika. Kao da je postavljena juče.

Neupućeni bi mogao pomisliti da se na obroncima Rumije nalaze hiljade pripadnika različitih vjerskih zajednica koji razmjenjuju oružanu vatru u borbi za vrh planine. Međutim, tamo se ništa posebno ne događa.

Da li je riječ o novogodišnjem nedostatku informacija, pa se stari konflikt između SPC i CPC oživljava zarad popunjavanja medijskog prostora ili je neko pomislio da će Amfilohije i Svetozar osnovati novu partiju? Da li su ovo pripreme za popis?

Vjerujem da je bogomolja sasvim dovoljno koliko je vjernika. S druge strane, nije racionalno sporiti pravo bilo kojoj vjerskoj zajednici da gradi nove objekte, posebno ako to radi od svojih sopstvenih sredstava.

Ipak, sumnjam da SPC nije znala kakve će biti reakcije na postavljanje crkve, posebno na način kako je to urađeno.

Ovdje je bolje pitanje koliko su u vrijeme kada je pomenuta crkva postavljana i sama država Crna Gora, njena policija, njene najcrnogorskije partije, odnosno njihovi predstavnici u Vladi učestvovali u pružanju logistike, sve kao protiveći se i braneći skladne međuvjerske odnose.

Drugim riječima, koliko je iskreno protivljenje postavljaju crkve na Rumiji, a koliko dobrodošlo za pothranjivanje stare mržnje, opanjkavanje neprijatelja i održavanje tenzije?

Nacionalni kulturni radnici na najvažnijem patriotskom zadatku. U državnoj novini izlazi serija intervjua na temu identiteta. Svi misle isto i svi tačno odgovaraju na pitanja. Valjda treba ubijediti (ili još bolje i efikasnije ubijediti državu da dekretom) svakog pravoslavnog stanovnika Crne Gore da je Crnogorac, da govori crnogorskim jezikom (sa dva nova slova) i da je njegova jedina Crnogorska pravoslavna crkva. Plus, da se crkva na Rumiji sruši, izmjesti ili obali niz liticu.

Amfilohije. Kunu njega, a kune i on. Jedni njemu da je „okupator“, ovaj njima da su „pasja vjera“. Sramota i za jedne i za druge. Dok se govor mržnje jednih prećutkuje, ovog drugog mogu da opravdavaju samo predstavnici stranaka koje se kunu u njega iz političke potrebe i straha.

Zaista je karikaturalna potreba nekog ko se predstavlja kao moderan političar kad objašnjava da kletva ima svoje dobre razloge. Da li ste gledali video zapis na kojem funkcioner N.K. „Dinamo“ proklinje novinara koji mu je postavio nezgodno pitanje. Na Božić!

Zašto uporno izostaje jednak pristup istraživanju prošlosti Mihaila i Amfilohija? Zašto uporno izostaje jednak pristup istraživanju finansijskog poslovanja svih vjerskih zajednica? Zašto uporno izostaje jednak pristup istraživanju nezakonitosti u izgradnji objekata svih vjerskih zajednica?

Kad ste posljednji put u našim medijima vidjeli neku informaciju o stvarnim problemima vjerskih zajednica, odnosima crkve i društva, crkve i obrazovanja, crkve i filantropije, o religioznosti naših Crnogoraca, Srba, Albanaca, Muslimana, Bošnjaka?

Sve su ovo samo crtice koje bi morale da nas zabrinu, da nas zapitaju u kojoj mjeri je stvarnost koju nam crtaju crkve, mediji i političari izmanipulisana, ima li u ovoj ostrašćenoj političkoj debati i zrnca vjere, kakav je doprinos ili šteta koja se na ovaj način čini održivosti crnogorskog društva i države?

U vrijeme javne debate o novom Ustavu Crne Gore pisao sam da je na sceni loš pristup integraciji koji prije liči na pokušaj tihe asimilacije nego na održivu interakciju nacionalnih, vjerskih i jezičkih identiteta. Od tada do danas, malo se promijenilo.

Uloga medija, civilnog društva, intelektualaca, javnih ličnosti jeste u tome da praktično promovišu jednak pristup identičnim problemima, pojavama, procesima, događajima. Drugim riječima da svojim riječima i djelima svjedoče principijelnost. U ovim pitanjima, kao i u svim drugim princip valja pretočiti u vladavinu prava, u jednak odnos prema stvarnim potrebama i problemima.

U kratkom roku to znači da država mora omogućiti da se unaprijedi pravni okvir za djelovanje vjerskih zajednica, što mora uključiti snažnije mehanizme transparentnosti i odgovornosti za finansijsko poslovanje.

Vlada, MONSTAT, EUROSTAT, političke partije, civilno društvo moraju doprinijeti stvaranju garancija da dio popisa koji se bavi pitanjima identiteta neće biti izmanipulisan, da ljudi mogu slobodno da se izjašnjavaju i da zbog toga ne mogu imati štetu.

( Stevo Muk )