"Čuvari tvog poštenja" za Svjetski dan pozorišta
Danas se širom svijeta obilježava Svjetski dan pozorišta, koji je 1962. ustanovljen nakon što je otvoren Teatar nacija u Parizu
Svjetski dan pozorišta obilježava se danas i teatrima širom svijeta, pa tako i u Podgorici. Povodom toga Gradsko pozorište će, čekajući na svoju zgradu, obilježiti ovaj dan u Velikoj sali KIC-a “Budo Tomović” predstavom „Čuvari tvog poštenja“, koja je autorski projekat Borisa Liješevića, a izvodi se večeras u 20 časova.
Prije izvođenja predstave, poruku koju je ove godine napisao Sajmon Mekbarni, glumac, pisac, reditelj i sаosnivač pozorišta „Théâtre de Complicité“ u Londonu, pročitaće glumac Emir Ćatović.
“Cilj ovakvog obilježavanja međunarodnog teatarskog praznika jeste ukazivanje na značaj multikulturalnosti i internacionalne saradnje i razmjene. Poruke su, pored predstavnika evropske regije, napisali i: Ram Gopal iz Indije, Maja Zbib iz Libana, Sabina Berman iz Meksika i Vere Vere Liking iz Obale Slonovače”, ističe se u saopštenju Gradskog pozorišta.
Internacionalni teatarski institut (ITI) svake godine organizuje obilježavanje ovog važnog praznika na datum kada je otvoren Teatar nacija u Parizu 1962. godine. Tradicionalna poruka se prevodi na više desetina jezika, čita pred hiljadama gledalaca u pozorištima, objavljuje u medijima, na svim kontinentima. Prvu poruku za Svjetski dan pozorišta napisao je Žan Kokto 1962. godine.
„Čuvari tvog poštenja“ rađen je u kreativnoj sinergiji sa glumačkim ansamblom Gradskog pozorišta. Ideju za komad Liješević je pronašao u stihu crnogorske himne, u težnji da preispita savremene društvene okolnosti i vrijednosti na kojima smo odgajani. “Predstava postavlja brojna aktuelna pitanja poput onih - šta danas znači poštenje u Crnoj Gori, šta smo u stanju da žrtvujemo zarad časti i obraza, kakvi smo i gdje smo u odnosu na pretke, šta nam je donijelo vrijeme koje nas udaljava od osnovnog koda naših predaka, te šta je ostalo od poštenja koje je iznjedrilo našu himnu”, navodi se u saopštenju Gradskog pozorišta.
Igraju: Dubravka Drakić, Božidar Zuber, Emir Ćatović, Branka Femić, Željko Radunović, Katarina Krek, Ivona Čović-Jaćimović, Sanja Popović, Pavle Ilić, Branko Ilić i Simo Trebješanin.
Muziku za predstavu je radio Rambo Amadeus, Gorčin Stojanović je scenograf, kostimografkinja Tijana Todorović i dramaturškinja Stela Mišković.
Pozorište neće otići, to je utočište gdje ljudi formiraju svoje zajednice
“Živimo u svjetskom poretku koji je tiranski, gdje je ravnodušnost valuta, a krijumčarska roba nada. Dio te tiranije je i u kontroli, ne samo prostora nego i vremena. Vrijeme u kojem živimo zazire od sadašnjosti. Koncentriše se na nedavnu prošlost i blisku budućnost. Nemam to. Kupiću ovo. Sada kad sam to kupio, treba mi sljedeća... stvar. Daleka prošlost se briše. Budućnost nema značaja... Mnogo je onih koji kažu da pozorište neće ili ne može to da promijeni. Ali pozorište neće otići. Zato što je pozorište mjesto, rekao bih, utočište, gdje se ljudi okupljaju i odmah formiraju zajednice. Kao što smo oduvijek činili. Sva pozorišta su iste veličine kao prve ljudske zajednice od 50 do 14.000 duša. Od nomadske špilje do trećine stare Atine. Upravo zbog toga što pozorište postoji samo u sadašnjosti, ono čini izazov ovom pogubnom viđenju vremena. Pozorište se uvijek bavi sadašnjim trenutkom. Njegovo značenje gradi se u zajedničkom činu između izvođača i publike. Ne samo ovdje nego i sada. Bez čina izvođača, publika ne bi mogla da vjeruje. Bez vjerovanja publike, predstava ne bi bila cjelovita. Smijemo se u istom momentu. Ganuti smo. Zadržavamo dah ili iznenađeni ostajemo bez riječi. I u tom trenutku, kroz dramu, otkrivamo najdublju istinu: ono što smo smatrali najintimnijom granicom između nas, granica naše lične svijesti, takođe je bez granica. Ona je nešto što dijelimo sa drugima”, dio je poruke Sajmona Mekbarnija koju je napisao za današnji praznik...
( Jelena Kontić )