Poraz know how-a (2)

Kolonijalni pristup prenosu poslovnih iskustava, koja su u većini ograničena nejasnim i nedoraslim sujetama bez kapaciteta da pojme važnost integriteta, u novoj sredini ih samo-ograničava da postignu održivo potvrdiv i objektivno mjerljiv uspjeh.

Nije samo lokalni neoliberalni guru raspoložen, sposoban i talentovan da proizvodi piplice. To je vidio od inostranih investitora željnih oko sebe klimača svih polova i obrazaca sklonih besplodnom ogovaranju i nestručnom radu.

Lekcije o kontinuiranom stručnom usavršavanju, koje se ne primjenjuju od samih ino-lidera, već se potencira njihova agresivna semantika, ispostavlja se da nisu bespogovorni univerzalni poslovni principi donijeti od ino-investitora već zamaskirani stavovi o upornom uništavanju stručne konkurencije, interno ili eksterno gdje god je osjete.

Međutim, segment u kojem je ”know how” posebno zadugo izgubio razvojni prostor i stručnu reputaciju je činjenica da u većini inostrani investitori vjeruju da su im klijenti sa ovog tržišta “živina za klanje”.

Njihov odnos prema klijentima je odraz nestručnih analitičkih vizija da je samo dovoljno doći u neku zemlju u razvoju, pa je to puna garancija da se sve što dodirnu pretvara u zlato.

Slijepe dvobojne prezentacije realno su odraz profesionalnog beskičmenjaštva, a ne stručnog pristupa i poznavanja biznisa koji treba da se zasniva na ispunjavanju potreba klijenata. Nasilno nametanje jednostavnosti biznisu potvrđuje banalnost igrorantske improvizacije prema klijentima, jer klijenti su po definiciji komplikovani, uz različite a ne uniformisane potrebe.

A, ako se ne poznaju potrebe klijenata, onda je budućnost pozitivnog, strateški održivog poslovanja kratkog roka. Sljedeći primjer iz tekuće CG prakse egzemplar je bezgranične “poslovne“ idejnosti većine inostranih ”mesija”: ukratko, kao klijent lokalnih telekomunikacionih usluga odnedavno jedan ugovorni mobilni interval umjesto 30+15 plaćate kao 60+1, ali niti znate niti ste transparentno obaviješteni o datoj promjeni izvedenoj po vašem džepu; ili, jednostavnije, sve što ste do sada pričali u nekoliko sati ili dana, sada vam stane u nekoliko minuta, ali košta kao nekoliko dana.

Pošto se kao klijent ne bunite, prevara se nastavlja, iako mijenjanje mobilnog tarifnog intervala bez saglasnosti, obavještenja i ugovornog potpisa klijenata spada u prevaru klijenata.

Kratkovido pravničko tumačenje da je inicijalni ugovorni potpis dovoljno pokriće za prevaru je mjera neodržive formalnosti kao primarnog opravdanja za nepostojanje vladavine prava na lokalnom tržištu. Ovaj primjer je precizan sistemski pokazatelj kraha ”know how-a” kao koncepta koji dolaskom na tržište u razvoju potencira manipulaciju, a ne istraživanje klijenata.

Postavlja se legitimno pitanje: koje to znanje treba da naučimo i primijenimo iz visoko moralne evropske zemlje o tome kako treba klijenta ”ošišati bez makaza”. Šalu na stranu.

Izbjegavajući generalizacije o tome da su svi isti, navedeni primjer jednostavno potvrđuje univerzalnu razvojnu činjenicu da inostrani investitori /menadžeri/ konsultanti koji su u većini u određenu sredinu došli sa ličnim predrasudama i uz nepoštovanje minimuma ličnog, neodgovornim pristupom klijentima ne pričaju o pozitivnosti i optimističnosti strategija, već pričaju o iskvarenosti ljudske prirode i strahu od gubitka pozicija podjednako svugdje u svijetu, neovisno od toga da li je u pitanju razvijena ili zemlja u razvoju. Stoga je naš lokalni makroekonomski cilj da privučemo što više inostranih investicija u cjelosti opravdan. Ali, naše probleme transparentnog, dugoročnog, održivog i socijalno ujednačenog ekonomskog rasta trebamo željeti sami da riješavamo.

Koliko god naši lokalni ljudski resursi bili nedostatni, pa ih još dodatno interno ograničavali poslušničkim i dodvorničkim ponašanjima i menadžerskim političkim praksama, njedrenje postupnih kvaliteta stiže u budućim godinama, čak i uz groteskno bolonjsko obrazovanje.

Ovako je bolje za nas. Ino-investitori neće pomoći u tome. I dobro je što je tako. Jer, niti imaju znanja da pruže pomoć niti umiju da pomažu. Čast izuzecima, naravno.

Teorijsko, akademsko gledanje u inostrane investitore kao moralne, hrabre, požrtvovane i borbene gromade biznisa otkriva se kao stručna i vrijednosna bajka, ona (o)tužna pričica o inostrancima, u većini, voljnim da budu “jajare“ kao i domaće/ruske/indijske/kineske samo ako im se pruži prilika.

To su bar harvardski pretplaćeni diplomci bez želje da primijene znanje potvrdili urušenjem finansijskog sistema svijeta prije dvije godine. Zato, tačno je. Meritokratstvo profesije, znanja i kvaliteta integriteta zrelog poslovnog profila ne živi ni na zapadu. U većini...

( Mila Kasalica )