Naš Ivo

Koliko juče, premijeri dvije susjedne i (nanovo) bratske države, Hrvatske i Crne Gore, njihov Ivo (Sanader) i naš Ivo (nije Sanader), vedra čela i obraza čista mahali su razdraganoj raji na svjetskom vaterpolo kupu u Podgorici. Izgledali su moćno i bezbrižno, svijetla budućnost im smiješila sa horizonta.

Ni oni sami, a kamo li njihovi obožavatelji, nijesu slutili da će dva Iva, jedan po jedan, vrlo brzo zapasti u nevolje. Njihov Ivo je, nedugo nakon te podgoričke večeri i druženja, saopštio da odlazi, ovaj naš se baš ovih dana priprema za odlazak. Vrag je odnio šalu tako da je u međuvremenu Ivo (Sanader) ne samo ostao bez vlasti već je i pao u nemilost hrvatske pravne države. Dojučerašnji najpouzdaniji saradnici okreću mu leđa označavajući ga kao pokrovitelja korupcije i kriminala, Uskok mu prijeti hapšenjem.

Naš Ivo, takođe, pakuje kofere, iako „sjajni drugovi“ iz Radničke partije Sjeverne Koreje tvrde da će on da ih još dugo, dugo vodi. Kao da prestolonasljednik Igor već uveliko ne obilazi svjetske centre moći i popisuje domaće zadatke. Posljednjih nedjelja hrvatska javnost je zasuta pričama u kojima se doskorašnji premijer pominje kao ključna karika u brojnim aferama. Ukoliko bude sarađivao, kažu oponenti njihovog Iva, možda i prođe bez zatvora, kao zaštićeni ili svjedok saradnik.

A koliko juče bio je političar broj jedan, nedodirljiv i neprikosnoven. Čak i kada je, nenadano, odlučio da se povuče sa državnih funkcija, brojni su najavljivali njegov brzi povratak na glavnu političku pozornicu, dok su ga neki odmah vidjeli u Briselu, na visokoj poziciji kod evropskih partnera i prijatelja.

Svaka sličnost sa našim Ivom je slučajna – i za njega kažu da ostaje u Partiji, ne samo do kongresa već i nakon njega, drugi ga imenuju na važne funkcije u NATO-u, treći ga vide u biznisu kome je, kako svi znamo, neviđeno vičan. Ko je prije godinu dana mogao predvidjeti da će za tako kratko vrijeme Ivo (Sanader) biti politički pokojnik, izbačen čak iz sopstvene stranke, čovjek čijim likom i djelom hrvatski mediji pune stranice crne političke hronike. „Sjajni drug“ Rajko Kovačević bi rekao, čisti senzacionalizam.

U Hrvatskoj se raspliće, kako tvrdi Jutranji list, „najveća politička i korupcinaška afera u istoriji“, a glavni junak je njihov Ivo. Javnost lijepe njihove zgranuta je pričama o korupciji neviđenih razmjera, pokradenim milionima, sumnjivim privatizacijama, finasiranju najveće stranke u Hrvata, namještenim tenderima, bankarskim provizijama i kreditima... Iako sve neodoljivo podsjeća na lijepu našu, naš Ivo nema razloga za brigu. Tako misle njegovi najbliži, ali ne i on sam. Potpredsjednici partije ga i dalje vide kao nespornog lidera iako ne mogu sakriti, kao nedavno naš Sveto, da bi mu rado vidjeli leđa. I to što prije.

„Sjajni drugovi“, Ranko, Milan, Miško, Peđa (i ostala boranija) istinski pate i svaku informaciju koja govori o skorom odlasku velikog vođe, tretiraju kao trač. Rajko K. poručuje nezavisnim medijima da ne izmišljaju priče o odlasku našeg Iva, sami će nam javiti „kada bude nešto novo“. Kao kod Radničke partije Sjeverne Koreje – dok na nedavnom Kongresu sin voljenog vođe nije promovisan za nasljednika, niko nije smio da zucne na tu temu.

Ali, zna naš Ivo, znaju i njegovi obožavatelji samo što se ukrivaju, da on mora da ide. Kod sekundanata iz Vašingtona i Brisela, vrijeme mu je isteklo. Samo se traži „zgodan momenat“, da ne ispadne kako naš Ivo ide što mora a ne zato što želi, nakon što je, tobože, završio sve važne poslove. Ko kaže da nije moglo da bude baš tako.

Da naš Ivo nije vladao „gvozdenom šakom i korumpiranom dušom“, kako je u svojim memoarima napisala Medlin Olbrajt. Ne za Iva već za Franja, ali dođe mu na isto. Zašto da naš Ivo ide kada nam je ovako dobro krenulo, pitaju se njegovi partneri i simpatizeri. Panika je kod pukovnika i majora sa Univerziteta, iz medija, obje Akademije i Matice, kod kompletnog servisa koji je sam iznjedrio. Jer svi znaju, da kad naš Ivo ode, ništa više neće biti isto.

Moraće i ovdje da se otvore neke priče. Sve ovo u Hrvatskoj ima da se zaboravi kada se u lijepoj našoj odmota klupko korupcijskih veza i poslova. Zato i odlazak našeg Iva ovako dugo traje. Pokušava se ukloniti svaki kompromitujući papir, CD, audio ili video zapis a na najvažnija mjesta postaviti najpouzdaniji, koji nikada neće „progovoriti“. To jest „otvoriti brešu“ nasilja, prevara i iznuda.

Zar nije iz istih razloga njihov Ivo izabrao svoju Jadranku. Povukao se iza scene da bi njome i dalje upravljao. Tako je mislio. Ali, Jadranka je vrlo brzo pokazala da nije ono „što joj zbore“. Jasno je da ovdje, naš Ivo gura Igora iz istih razloga jer ga doživljava kao svoju Jadranku, ali tek kada do stvarne zamjene dođe vidjeće se da li Lukšić ima petlju da bude kao Kosor. Istinski lider a ne lutka.

Iako naš Ivo misli da neko ko za potrebe gazdine banke, od jednog miliona za nepunih pola sata napravi 11 zaslužuje njegovo beskrajno povjerenje, pitanje je šta će se dešavati kada uz premijersko mjesto, naša Jadranka preuzme i odgovornost koju ono nosi. A ona nije samo moralna ili politička.

( Željko Ivanović )