Ima li ovdje Turaka?

Bacaju se bombe, pale se muslimanske prodavnice. Puca se po kafićima sa riječima “Ima li ovdje Turaka”, prisjeća se turobnih pljevaljskih dana ljeta 1992. godine Ljubica Beba Džaković. Danas, nepune dvije decenije kasnije, može izgledati da je pitanje “Ima li ovdje Turaka” neznaveno, nepismeno i plod mašte polupijanih bradatih ratnika željnih dokazivanja i nacionalnog samopotvrđivanja.

Sigurno je da su “oslobodioci” znali da su Turci otišli iz Pljevalja daleke 1912. godine, kao što je i Ratko Mladić znao da ih više nema u Srebrenici, pa je ipak ušavši u ovaj grad izjavio: “Evo nas 11. jula 1995. u srpskoj Srebrenici. Uoči još jednog srpskog praznika poklanjamo srpskom narodu ovaj grad. Napokon je došao trenutak da se poslije bune protiv dahija Turcima osvetimo na ovom prostoru”... U vrijeme najžešćih političkih previranja 90-ih poklici poput “Milo - Turčine, Amfilohije - Turčine”... bili su usmjereni ka omalovažavanju političkog protivnika i slanju političke poruke koja asocira na neki prastari grijeh.

Dakle, najveći paradoks pitanja “Ima li ovdje Turaka” je u tome što ono očigledno ima smisla čim se postavlja u kontinuitetu od odlaska Turaka sa ovih prostora do današnjih dana. Smislenost besmislenog pitanja i njegove korijene možemo pronaći u dvjema važnim sferama ovdašnjih društava: tradiciji i obrazovnom sistemu. Tradicija po prirodi stvari nužno u sebi mora sadržavati – arhetip.

Kako je viševjekovno prisustvo Turaka na ovim prostorima nužno profilisalo “Turčina” kao arhetip neprijatelja, to su različiti oblici tradicije vremenom uobličavali svijest koja je viševjekovnim taloženjem dobrim dijelom i petrificirana do nivoa “kanonizovanih istina” uobličenih u kolektivnu svijest koja je demistifikovana samo u društvima koja poznaju prosvetiteljstvo i industrijsku revoluciju.

Kako su te važne etape društvenog razvoja “zaobišle” ovaj prostor, to su potonje promjene i revolucije koketirale sa anahronom tradicijom u cilju da zadobiju što širi legitimitet. Koliko je to besmisleno svjedoči primjer komunista iz 1941 i 1942. godine koji su svoje “zločine”, eufemistički nazvane “lijeve greške”, pravdali tako što su tvrdili da provode “novu istragu poturica”.

O komunistima devedesetih koji su zajahali na narodnjačkoj tradiciji XIX vijeka i socijalnoj demagogiji XX vijeka suvišno je trošiti riječi, jer smo svjedoci njihovog učinka (Pljevlja, Bukovica, Štrpci, deportacije...). Svi ovi zločini su učinjeni sa pitanjem “Ima li ovdje Turaka”. U čemu je zaista “prastari grijeh” Turaka? Onaj ko želi temeljno objašnjenje ovoga fenomena trebalo bi da iščita antologijske romane Huseina Bašića. Poznato je da su sve velike monoteističke religije na ove prostore došle sa okupatorima.

Koliko je suvislo pitanje koji je okupator bio bolji, ne manje stupidno pitanje je i ono zašto je neki bio gori od drugih? Sa Turcima je na ove prostore došao islam, kao jedna od velikih monoteističkih religija i islamsko-orijentalna civilizacija sa svim svojim tekovinama.

Tradicija i guslarska istorija je uobličila shvatanje da je to bio nasilan proces. Međutim, ozbiljna istoriografija ne samo da negira takvo shvatanje, već tvrdi sasvim suprotno. Tako je Fernan Brodel, vjerovatno najveći autoritet u svjetskoj istoriografiji u svom kultnom djelu o Mediteranu, osmanski prodor označio kao „oslobađenje seoske sirotinje“ imajući na umu činjenicu da je ugnjetavanje seljaka od strane hrišćanskih feudalnih gospodara dostiglo takve razmjere da su mnogi seljaci dolazak Osmanlija i primanje islamske vjere doživljavali kao “oslobođenje”. Brodel nije bio “Turčin” ali je razumijevao činjenice. Dio pripadnika vladajuće klase pokorenog hrišćanskog stanovništva prihvatao je islam da bi spasao svoje posjede, osigurao staleške privilegije i omogućio društveno napredovanje sebi i svom potomstvu.

Etnički pravog turskog stanovništva u ovim krajevima, izuzimajući činovništvo i prve pripadnike gradskih posada, bilo je malo. To je zatečenom stanovništvu olakšalo čuvanje jezika i lakše prilagođavanje dotadašnjih običaja novonastaloj situaciji. Istorijska istraživanja ukazuju na činjenicu da je, nakon pada svoje prijestolnice u osmanske ruke 1478. godine, Ivan Crnojević svog najmlađeg sina Stanišu, sa dijelom vlastele, uputio na školovanje u Carigrad i da je u Carigradu Staniša prihvatio islam, završio visoke škole i dobio ime Skender-beg Crnojević, onda je sigurno da je prvi poznati islamizirani potomak ovih prostora bio niko drugi, do član vladajuće kuće.

Kada smo već kod vladarskih kuća, jedan njen član koji se više proslavio pisanjem nego vojevanjem, je izmišljanjem “istorijskog sobitija” s kraja XVII vijeka, više nego bilo ko drugi doprinio uobličavanju negativnih stereotipa i tradicije, te nije čudo što su manje više svi pohodi u novijoj istoriji počinjali deklamovanjem stihova iz njegovih djela ili nošenjem njegove slike. Riječ je o Njegošu i “Gorskom vijencu”, djelu koje je poput neke svete knjige sakralizovalo tradiciju i romantizovalo istoriju. Da se razumijemo, posljednji sam koji bi idealizovao crnogorsko-turske odnose, jer znam da nijesam na sesiji crnogorsko-turskog prijateljstva, kao što bi bio prvi koji bi se založio da ovo veliko djelo svjetske književne baštine situira u konkretan istorijski kontekst i istrgne iz kandži vulgarne politizacije i ideološke manipulacije.

Siguran sam da ovo nije samo posao obrazovnog sistema, već ukupne društvene javnosti koja konačno mora dati odgovore na sljedeća pitanja: Postoji li bilo koje relevantno svjedočanstvo da je “istrage poturica” uopšte bilo? Može li izmišljeni istorijski događaj biti osnova iskrivljene svijesti o stalnoj potrebi da se “trijebi guba iz torine”?

Pri tome je “guba”, uvijek onaj drugi, različit od mene (inovjerac, politički neistomišljenik i sl). Iako raspoloživi prostor omogućava da se ovo pitanje tek naznači, uz nužan rizik da budemo pogrešno shvaćeni, pozvaćemo se na iskaz vojvode Sima Popovića, koji u svojim memoarima opisujući žučnu debatu koja se na crnogorskom dvoru povela oko “Gorskog vijenca”, navodi riječi vojvode Petra Vukotića čiji je otac Stevan Perkov bio veliki prijatelj vladike Rada: (“Nije od toga ništa bilo. Turci su se crnogorski sami istražili”... Na kraju je vojvoda lakonski ustvrdio "da je to sve vladičina rabota" (M.552-553)). Da jedan izmišljeni događaj može biti osnova raznih predrasuda moguće je samo u društvu koje nikada nije spremno da kritički preispita korijene svojih mitova. Ako ipak mislite da vam kod ovih pitanja ne treba savjetnik, već će te radije iz inata krivudavim sokakom od kaldrme, poći do kafane, kako bi popili rakiju, jeli kašikom kačamak s kajmakom, probali malo sarme, pite i ćevapa, i na kraju zalili jogurtom iz ibrika, i dalje ljuti na svog komšiju, što vam traži pare za kiriju i što ne možete stanovati džabe u odajama bez komfora, bez boje i kapije, bez mirisa jorgovana a sa bajatim mirisima iz obližnje kasapnice, ipak se ne inatite, već probajte da dođete do kreveta, skinite papuče, odložite stvari u orman, legnite na meki dušek, pokrijete se čaršavom i jorganom i prije nego zaspite upitajte se: Ima li ovdje Turaka?

( Šerbo Rastoder )