(Ne)tolerancija ili zadah fašizma

U mojoj domovini samo je krađa dobro organizovana delatnost, sve drugo je u stanju rasula. Svi vladari se boje istine kao đavo svete vodice. Oni hoće da osvoje svet svojom provincijalnom mišlju. Sve u svetu vide kroz svoje ograničene lične i stranačke interese, dakle, iskrivljeno i netačno. (Đ. Šušnjić,1997). Samo zato što sam nedavno na javnoj tribini održanoj u Luksemburgu ustvrdio da je Crna Gora matična država ovdašnjih Bošnjaka i da nijesam spreman tako olako da sprovodim političke naredbe saopštene sa “vrha munara” i da nama ne treba politizacija religije, kako to godinama radi jedan ovdašnji mitropolit, vehabisti su mi u čerečenju na internet stranicama poručili i sljedeće, aludirajući na moje zdravstveno stanje: “Pošto ne može rukom, neka nosom pokupi izmet rasturen u objektu islamske zajednice u Tivtu”.

Tako je ovaj vandalski, primitivni akt skrnavljenja jednog vjerskog objekta postao krunski dokaz navodne potrebe radikalnog odbacivanja Crne Gore kao tolerantnog društva i mogućeg okvira harmonične koegzistencije društva različitosti, od strane manjeg broja isfrustriranih i neznavenih.

Nesposobnost da se prihvati različitost, bila ona vjerska, politička ili jednostavno različitost u mišljenju je prvi indikator bolesti društva i iznova ispostavlja dilemu – da li se prema aktima radikalne netolerancije treba odnositi tolerantno i sa razumijevanjem? Istorijski gledano, nacizam je najočitiji primjer nemoći demokratije u obračunu sa totalitarnim obrascem društva i procesom nasilnog potiranja različitosti. Zato vandalski akt skrnavljenja jednog vjerskog objekta, društvo koje se pokriva parolama o multietičnosti i multikonfesionalnosti mora posmatrati u kontekstu činjenice da je upravo izašlo iz haosa nasilnog potiranja različitosti i da je samo dvije decenije ranije, poslije pojava skrnavljenja objekata drugih, krenula i pojava bacanja bombi na iste.

Naravno nije riječ o dramatizaciji i prenaglašavanju , već o slijedu logike destrukcije koja se hrani pojavama koje nespremna društva u začetku posmatraju kao ekces, politički folklor sa arhaičnim obilježjima prošlih vremena.

Ovako neodgovoran i neobavezan stav je u deceniji jugoslovenske krvave drame, od prostora koji su prije tih događanja važile kao sredine tolerancije, multikulture i odsustva radikalnog potiranja “drugih i drugačijih” (Pljevlja, Boka Kotorska), napravio prostor na kojem se prepoznavao i registrovao kancer oboljelog društva u smislu pojava netolerantnog odnosa prema drugima.

Traženje uzroka ovim pojavama u demografskim promjenama koje su se desile na tim prostorima samo je opravdanje nemoći državnih institucija i sistema da pruži, ukoliko su na to spremni, adekvatne odgovore na slične izazove. Najmanje što bi trebalo da uradi lokalna zajednica u Tivtu je da konačno iznađe mogućnost da izađe u susret potrebama tamošnjih vjernika islamske vjere i da im dodijeli adekvatnu lokaciju za izgradnju bogomolje.

Time bi ustavno pravo na slobodu ispovijedanja vjere bilo zadovoljeno, pokazala spremnost da je prihvatanje različitosti tekovina i bogatstvo tog prostora a da nasilje nad “drugima” nije nešto što bi dobilo podršku konkretne sredine. Ovakvi, simbolični dokazi konkretne spremnosti da se brani različitost i promoviše tolerancija posebno su potrebni društvu koje je svjesno izbjeglo da prođe proces lustracije, kao zakonskog i institucionalnog odgovora na kršenje ljudskih prava u prošlosti.

Svjesna nemoći da vlasti u regionu suoči sa svojom nedavnom prošlošću, međunarodna zajednica, kod koje je razumljiv zamor od ovih pitanja, odlučila je da drugim sredstvima dovede do kraja ovaj proces. Primamljivim ponudama je pospješila osnivanje tzv. REKOM-a, sveobuhvatne građanske inicijative, koja u perspektivi proces sučavanja sa prošlošću treba da dovede do opštenarodnog nivoa.

Dileme, koje od osnivanja prate ovu regionalnu inicijativu - da li je ona sredstvo dokazivanja ili relativizacije zločina i da li kao takva ima kapacitete i instrumente da ovaj proces dovede do kraja, pojačane su istupanjem nekih značajnih organizacija iz ove asocijacije.

Za organizaciju koja promoviše toleranciju kao osnov i smisao svog bitisanja nedavno udaljavanje mitropolita CPC Mihaila sa skupa vjerskih dostojanstvenika postalo je pitanje smisla i svrsishodnosti rada ove inicijative. Moralna dimenzija čitavog slučaja očituje se u činjenici da je sa skupa udaljen velikodostojnik koji je počasni građanin Srebrenice, osoba koja se poklonila žrtvama Srebrenice i Vukovara, kao jedini vjerski dostojanstvenik. Udaljavanje mitropolita Mihaila je uvreda za čitavu antiratnu Crnu Goru, za pokret koji je bio protiv rata i za sve one koji iskreno vjeruju u pravdu. Otuda bi članice iz Crne Gore morale ozbiljno da razmisle o svrsishodnosti dalje participacije u REKOM-u iz kojeg se udaljavaju istinski predstavnici antiratne politike, a na zahtjev onih vjerskih zajednica koje su se avgusta 1995. godine obraćale crnogorskom parlamentu sa zahtjevom da odbaci “presudu” rukovodstvu sa Pala, povodom zaokreta tadašnje vlasti prema politici Radovana Karadžića.

Taj čin je tada od istih nazivan “izdajom” i tri puta se proklinjala “ruka koja podiže zid između sebe i brata u nevolji”, dok je ponašanje Beograda i Podgorice kvalifikovano kao “kapitulantska samovolja“ (Koprivica: 1999, 29-30). To je bilo samo mjesec dana poslije zločina u Srebrenici (jul 1995.), odnosno u vrijeme hrvatske “Oluje” (avgust 1995.) i nekoliko mjeseci prije nego će biti potpisan Sporazum u Dejtonu (novembar 1995.), odnosno Mirovnog ugovora u Parizu (decembar 1995.), događaja koji su jasno pokazali da od “ujedinjenja srpskih zemalja” neće biti ništa.

Ako u zahtjevu za pravdom, forma i pragmatizam izbrišu moral, društvo takve pravde može biti samo utočište moralnih patuljaka.

( Šerbo Rastoder )