Sezona lova na glasove

Kampanja za prevremene izbore još nije dobro ni počela, a Kosovarima su pune uši svakojakim izbornim obećanjima o svijetloj budućnosti i neizbježnom dobrostanju.

Naravno, u trci za što raskošnijim i što nevjerojatnijim obećanjima, dostojnih čak i jednog barona Minhauzena, prednjači premijer u ostavci, Hašim Tači, koji pokušava građane Kosova da ubijedi da su prošle tri godine pod njegovom Vladom za Kosovo bile najuspiješnije u posljednjih 60 godina.

Preko hiljadu kilometara izgrađenih puteva i 50 odsto rasta proizvodnje struje okosnica su njegove vladavine, za čije je vrijeme – kako on neprestano voli da podsjeća – proglašena nezavisnost i dobijeno preko 70 priznanja nove države.

Premijer u odlasku, svakako, vidi sebe kao najzaslužnijeg za sva ova dostignuća, a njegovi bliski saradnici bez i trunke crvenila na obrazima govore kako ljudi na Kosovu nikako ne smiju zaboraviti da je upravo Tači dobio rat sa Srbijom, oslobodio Kosovo, vodio sve pregovore o Kosovu, i na kraju, u partnerstvu sa Amerikom i Zapadom, proglasio nezavisnost.

“Kosovski Džordž Vašington” – kako ga je sa otvorenom simpatijom prije nekoliko mjeseci od mila nazvao potpredsjednik SAD, Džozef Bajden – sebe vidi kao Oca ove nove balkanske nacije, i u posljednje vrijeme je otvoreno iskazao želju da poslije slijedećeg mandata predsjedavanja Vladom (za koji Tači već “zna” da će ga dobiti) zauzme mjesto predsjednika Kosova. Prije toga, naravno, on već obećava da će za godinu dana Kosovo staviti na Bijelu šengensku listu, a integraciju u Evropsku uniju sada vidi kao već ostvarljiv cilj unutar sljedećeg mandata – naravno, samo ako on bude dobio taj mandat.

Za razliku od prije tri godine, kada je njegov izborni marš bio propraćen zaboravljenim pop-rock hitom “Final Countdown” od još više zaboravljenih skandinavaca “Europe”, ove godine je premijer za svoj soundtrack izabrao još jednu staru, skoro zaboravljenu pjesmu – “Simply the best” od Tine Tarner.

Tači bi trebalo da ima mjere sa optimizmom; pjevuškanje starih hitova nije dovoljno! Jer, nije sve tako sjajno kako premijer Tači voli da predstavi, dok njegova liderskapozicija nije baš i toliko neprikosnovena, kakvu bi on nesumnjivo htio imati.

Sa jedne strane, Tači je u škripcu zbog velikih problema sa svojom Vladom i partijom, koja, uprkos proglašenoj nezavisnosti i izgrađenim kilometrima, ljude na Kosovu asocira i na veliku korupciju, ogromnu nezaposlenost, hroničnu stagnaciju u ekonomiji, kao i na rasprostranjeno siromaštvo.

Sa druge strane, Tači sada nije jedina alternativa u očima prosječnog stanovnika Kosova. Nedavna unutrašnja kriza u Demokratskom savezu Kosova rezultirala je promjenom čelnika ove druge po jačini partije na Kosovu; gradonačelnik Prištine, Isa Mustafa, zamijenio je doskorašnjeg predsjednika Fatmira Sejdiua na kormilu ove stranke, što je ulilo optimizam u redove njihovih glasača, i jednog dijela neopredijeljenih, da je možda, ovo čovjek koji može rušiti Tačija sa vlasti.

Tu je još i Alijansa za budućnost Kosova, čiji je lider Ramuš Haradinaj u Haškom tribunalu, gdje čeka novo suđenje, ali je njegova stranka u posljednje vrijeme zabilježila rast koji bi joj mogao donijeti veću težinu i pretvoriti je u željenog partnera za bilo koju partiju – zato što je svima već jasno da ovih dana, na Kosovu, niko – čak ni onaj pravi

Džordž Vašington – ne bi mogao dobiti apsolutnu većinu i vladati sam. Osim njih, tu je još Albin Kurti, dojučerašnji buntovnik koji se sa svojim Pokretom za samoopredjeljenje prijavio za izbore, i uopšte postoji uvjerenje da će oni dobiti podosta glasova, i uzgred pokvariti politički balans koji je do sada postojao na Kosovu.

A u redovima onih što bi se mogli nazvati “New Kids On The Block” spada i nova partija sa inventivnim imenom “Novi duh” (na Albanskom “Fryma e Re”), čija skraćenica – FER – donosi još jednu simboličku poruku koja odražava kosovarsku potrebu za socijalnom pravdom i novim putevima prema budućnosti.

Novi faktor će biti i manjine, naročito ona srpska, koje mogu odlučivati ko će moći da formira Vladu Kosova, a ovoga se puta očekuje malo veći izlazak Srba na izbore no što je bio slučaj prije godinu dana, na lokalnim izborima.

Naravno, u igri su još i Alijansa za novo Kosovo poznatoga biznismena Behgjeta Pacolija, koji je oko sebe okupio koaliciju manjih, neparlamentanih stranaka, čiji su programski ciljevi veoma nesinhronizovani, u nekim djelovima čak suprotni. No, sve to može biti i od manjeg značaja, naročito u svjetlu brzih izbora, gdje glasači i građanstvo neće imati vrijemena mnogo da razmišljaju o programima partija i koalicija, već će biti primorani da glasaju instinktivno, i za lidere.

Na takvim izborima, naravno, rezultat će ostaviti iza sebe i kolateralnu štetu, najprije zato što je Kosovo, na pragu ovih izbora, propustilo priliku da reformiše izborni sistem i pomjeri trend partije prema programskim orijentacijama, i ideološkim osnovama, umjesto sadašnjih regionalnih privrženosti zapečaćenih zakletvama u ime lidera.

Tako, rekoh, ovih smo dana već prezasićeni izborne kampanje, koja zvanično počinje 1. decembra, ali koja je uzavrela krv u žilama političara već par mjeseci.

Ali, za razliku od ranijih slučajeva, kosovska izborna razglednica je ove godine šarolikija no ikada, i bez obzira na optimizam pojedinih lidera, odlepršalo je vrijeme kada je neko mogao biti siguran u pobjedu.

I to, valjda, daje posebnu draž običnim Kosovarima, za čije je glasove već objavljena sezona lova.

( Agron Bajrami )