Gazde i robovi

Nedavno je poslodavac optužio radnika kako je otišao kod drugog za zaradu veću za 50 eura mjesečno. On je kao ostao neprijatno iznenađen i osjećao se “kao rob” zaposlenih jer kao nije mogao njega/nju da spriječi da ode, pa mu ubuduće treba zakon da diskreciono zabrani odlaske zaposlenih.

Na stranu da se ovakva osjetljivost podrugljivo ismijala po crnogorskim poslovnim sakupljalištima, kafanama već naredni dan. Kreator navedene “tugovake” poslodavaca se malo zanio, pa nije vidio da za zaposlenog/u navedeno godišnje povećanje predstavlja tri đačke pune opreme, pa ako bi se upravljao neoliberalnim (desnim) interesima, odluka je bila očigledno dobra i tržišna.

Uopšteno, istaknuti pristup crnogorskih kafanskih tipova, koji sebi od milja tepaju da su gazde i domaćini, odnosno i više od milja mačori, bio bi približan vicu, da nije realnost puna uznemirujućih sistemskih nelogičnosti.

Biznis strukturiran po pamfletima poljanskih narandžastih ekonomista pogrešno ističe da gazde u slijepoj sujeti daju zarade, odnosno bacaju pare na zarade svojih zaposlenih, iako najjednostavnija teorija biznisa pruža brucošku lekciju da je poslodavcima interes da poslovno obezbijede stručni prostor da se lična primanja zarade, što je korist članovima/icama timova, ali i njima kao gazdama pošto im obezbjeđuje veći profit, uz strukturno strateško poslovanje. Ukoliko je biznis opterećen neosnovanim kreditima, to ne može biti odgovornost ili krivica zaposlenih. Smanjeni novčani tokovi su posljedica internog neposlovnog planiranja gazda, kao i eksternog uticaja tekuće krize.

Treba se podsjetiti kako je do prije dvije godine bilo važno ne da se izračuna da li se kredit može pouzdano vraćati, nego su se preko noći mobilno dogovarali nerezonski milionski krediti sa više nego voljnim bankarima, i kupovale nekretnine ili se nabavljala roba po nejasnim cijenama, a bez analize domaće tražnje za predmetnim robama ili sagledavanja trendova na rok duži od jednog kafanskog prepričavanja.

Sada kada se prepadnuti bankari ne javljaju na telefone, krivica se nalazi među zaposlenima dok bi trebalo da bude usmjerena ka adresi megalomanskog biznis rasta koji nije respektovao razvojne interne kapacitete kompanija.

Naši privatnici-poslodavci su priviligovani u odnosu na namještene državne direktore (koji svakodnevno (ne)uspješno treba da balansiraju među prekobrojnim partijskim profilima zaposlenima po porodičnim i ostalim nepotističkim shemama) i inostrane poslovne stručne “kepece” (uhvaćene u zamku borbe sa sindikalnim grdosijama iz željezare, s jedne strane, ili pak nesposobne da prihvate lokalne timove na ravni kvaliteta lokalnog tržišta što im je ponekad ograničenje ravno grdosijama iz željezare bez obzira što vode visoko profitne kompanije), jer imaju lojalnu radnu snagu koja radi bar trećinu radnog vremena bez ikakave nadoknade, duže od početka svjetske ekonomske/finansijske krize.

Treba podsjetiti neobično pričljive članove komora, unija, alijansi i karikaturalnih stranih udruženja da su u najvećem broju radnici u CG bespogovorno i efikasno radili svake subote od početka ovog stoljeća, od kada su gazde počele svoje biznise malo detaljnije da razvijaju. Ako su zaposleni u privatnim kompanijama odnedavno shvatili, a prateći obuhvat negativnih posljedica krize, da treba da se organizuju s ciljem zaštite minimuma statusa unutar datih privrednih društava, to sistemski ne može imati prizvuk samoupravljanja nego stav odgovornosti prema poslovnoj budućnosti.

Organizacija zaštite interesa zaposlenih u privatnim kompanijama tekuće mora ići kroz jalove sindikalne organizacije bilo koje provenijencije, koje prezentuju zadrigli profili neuspješnog rada godinama unazad, ali to nije odgovornost zaposlenih. Kada poslodavci pozitivno i dugororčno reformišu sebe, ovi “vječni” sindikalci će se prirodno izgubiti sa scene nestručnog zastupanja zaposlenih.

Oporavak iz krize, koji će zbog težine “zemljotresa” još potrajati, vodi unaprijeđenim rješenjima i ističe imanentnost drugačijeg pristupa timovima. Autokratizam, tipičan lokalnom modelu rukovođenja kompanijama i timovima, može dati kvalitetne rezultate. Međutim, autokrate/rukovodioci poštuju svoje zaposlene, ne ogovaraju ih pred novinarima ili po kafanama, ili bilo gdje da im se pruži prilika da se kao igraju kritike samoupravljanja.

Razvoj kompanija pripada većem broju ljudi, njihovom znanju i primjeni znanja, i može se slaviti po kafanama, ali se tamo ne može dogovarati i sprovoditi. Gazda koji je posvećen biznisu koji razvija, a samim tim i svojim zaposlenima, u momentu kada čuje da ga napušta kvalitetan radnik/ca zbog dodatnih 50 eura, profesionalno i u skladu sa tržinim principima će sjesti, izračunati i potvrditi da li bi više dobio od takvog zaposlenog/e ako bi mu/njoj ponudio 60 eura ili više, pošto su potrebe biznisa kojim rukovodi i odgovorna poruka koja se šalje zaposlenom/oj uvijek važniji od “plača” po “pasjim svadbama”. Uvjerenje koje potencira tipološko televizijsko/komšijsko gledanje o nama kao neradnicima ne može se više ni kroz viceve provući zbog netačnosti i dosadnog generalizovanja uvriježenih potcjenjivanja.

Ukupna klasa novih poslodavaca u CG je rasla u samoupravnom periodu poslovanja. Tako da jedino što pripada vicu u nedavnom obraćanju javnosti od strane poslodavaca je njihova netačna kuknjava o samoupravljanju, jer se oni sopstvenim poslovnim profilima i kvalitetom kompanija kojima su vlasnici i direktori ne mogu porediti sa komunističkim tehnokratski superiornim menadžerima. I, to ne zbog nedostatka znanja koje je evidentno, već zbog sitnjiljavosti njihovih poslovnih vizija.

Kafana rađa usko gledanje na biznis, pa treba da se promijeni kao sredina za stručno, poslovno planiranje i uspješan dugovremenski rad.

( Mila Kasalica )