O ćutanju u Austriji, masakru i orgijama
Ova drama je jedna značajna korekcija prošlosti gdje autorka ustaje protiv ćutanja, insistira na razgovoru o zločinima jer smatra da je to jedini način da se ljudi pomire s prošlošću.
„Rehnic – Anđeo uništenja“ drama Elfride Jelinek, austrijske nobelovke objavljena je u izdanju „Rendea“ i prevodu Bojane Denić.
Riječ je o dramskom tekstu nemilosrdne jezičke siline, u kojem autorka razmatra diskurs javnog govora, a čitaoci postaju svjedoci glasno uvježbavanog čina kolektivnog ćutanja i prećutkivanja.
Ovaj komad 2009. godine proglašen je za najbolji dramski tekst na njemačkom jeziku.
U ovoj drami (premijerno izvedenoj 28. 11. 2008. na sceni Münchner Kammerspiele u režiji Josi Vilera) Elfride Jelinek se bavi zaboravljenim zločinom iz Drugog svjetskog rata.
Krvavi pir
U noći između 24. i 25. marta 1945. godine, grofica Margit fon Baćanji, unuka industrijskog magnata Avgusta Tisena, priredila je u svom zamku Rehnic u Burgenlandu u istočnoj Austriji u blizini mađarske granice, gozbu za komšije, velikodostojnike lokalne Nacionalsocijalističke partije, SS oficire, od kojih je jedan bio njen ljubavnik, i za nekolicinu dobrih strijelaca iz redova nacista.
Vrhunac te noći pijanstva i razvrata bio je masakr 180 Jevreja na prinudnom radu. Tada su svi pobijeni, osim dvojice koji su kopali grobnice. Oni su ubijeni sjutradan.
Elfride Jelinek (1946, Mircušlag, Austrija) studirala je teatrologiju, istoriju umjetnosti i kompoziciju u Beču. Prvi književni rad, zbirku poezije „Lizina sjenka“, objavila je 1967. godine, i od tada piše drame, radio-drame, libreta, scenarije, eseje i romane. Bavi se i prevođenjem s engleskog i francuskog jezika. Dobitnica je brojnih književnh priznanja među kojima je i Nobelova nagrada za književnost 2004. godine.
Dok su prve ruske trupe pristizale u Rehnic, mrtvi su bili zatrpani u masovne grobnice, zamak je gorio, a počinioci su se razbježali na sve strane. U Austriji se o tom događaju decenijama ćutalo, tragovi zločina su vješto uklonjeni a masovne grobnice nikada nijesu pronađene.
Ukrštanje sa Bunjuelom
“Jevreji imaju svoj zid plača”, kaže jedan od likova u “Rehnicu”, “Mi imamao naš zid ćutnje”. Ova drama je jedna značajna korekcija prošlosti gdje autorka ustaje protiv ćutanja, insistira na razgovoru o zločinima jer smatra da je to jedini način da se ljudi pomire s prošlošću.
Autorka ne zauzima stav istoričarke. Kako bi dešifrovala neshvatljivo, a neizrecivo pretočila u riječi – ona ovu epizodu iz posljednjih dana Drugog svjetskog rata ukršta sa filmom „Anđeo uništenja“ Luisa Bunjuela.
"Mi" i "Oni"
Drama „Rehnic“ zapravo nema pravi zaplet. Njeni likovi su glasnice i glasnici koji saopštavaju priču o masakru, kao svjedoci i učesnici naizmjenično govore o tom strašnom događaju glasovima aristokrata, oficira i sluga. Ovaj komad otvoreno govori protiv zavjere ćutanja, nesposobnosti da se suoči sa strahotama nacional-socijalizma, o bjekstvu od realnosti, življenju sa neizgovorenom, nepodnošljivom istinom.
O svojoj drami „Rehnic“, Elfrida Jelinek je nedavno u jednom intervjuu rekla: „Ono što čini te masakre monstruoznim je povezanost sa orgijama. Nagi pijanci poubijali su nezaštićene žrtve. Najveći užas nacističke ere je možda spoznaja da su moralni sistemi u ljudskim bićima relativni. Biti autsajder, nezavisni mislilac, znači da treba rizikovati, a poslije određene tačke to lice neminovno se susreće sa standardom o tome šta znači biti lud.
Ako odbacimo nečiju stvarnost, mi smo, po definiciji, ludi. U našoj prilagodljivosti, svi smo mi u stanju da svaki dan kao pripadnici bilo koje grupe koja isključuje druge, pravimo podjelu svijeta između „nas“ i „njih“ - bilo da je u pitanju institucija, politička partija ili sportski tim, porodica ili grupa prijatelja”.
Elfride Jelinek (1946, Mircušlag, Austrija) studirala je teatrologiju, istoriju umjetnosti i kompoziciju u Beču. Prvi književni rad, zbirku poezije „Lizina sjenka“, objavila je 1967. godine, i od tada piše drame, radio-drame, libreta, scenarije, eseje i romane. Bavi se i prevođenjem s engleskog i francuskog jezika. Dobitnica je brojnih književnh priznanja među kojima je i Nobelova nagrada za književnost 2004. godine. Djela Elfride Jelinek referiraju koliko na druga djela njenog književnog opusa, toliko i na psiho-analitičke, odnosno književno-istorijske postulate, poigravaju se kulturno-istorijskim nasljeđem i artikulišu oštru kritiku, motivisanu, između ostalog, i nesposobnošću društva da se razračuna sa svojom prošlošću. Njenu poetiku umnogome definiše izrazita muzikalnost jezičkih eksperimenata, što dokumentuje autorkino grandiozno stilsko umjeće.