Car je go

30 godina ubijano je sve ljudsko u nama. Ološ i šljam su postajali mjerilo i reper svega, vrh političkog i privrednog života. Biti beskurpolozan, lažljiv, spreman na sve i bez ikakvog stida, postao je recept za uspjeh. Moral i stid su postale prevaziđene kategorije, kojih se drže još samo tamo neke budale koje su zbog toga osuđene na propast. Korupcija, mito i nepotizam postali su oblik funkcionisanja društva od vrha pa do dna. Nenormalnost nam je postala normalna. Lopovi, kamataši, mafijaši svih vrsta su postali ljudi od ugleda i poštovanja. Prostitucija ove i one vrste način života.

U takvoj situaciji, kada je počela da nestaje i nada, kada je emigracija postala glavna preokupacija i izlaz za većinu građana, kada su ljudi počeli da gube povjerenje i u same sebe, odjednom se rodio bunt.

Grupa građana se samoorganizovala, sa (posle svih prethodnih protesta) slabim šansama za uspjeh. U stalno dijeljenom i podjeljenom društvu, sa neslobodnim, tajkunskim medijima i najjačim policijskim aparatom u Evropi, opozicijom koja je u permanentnoj međusobnoj svađi, sa potpuno zarobljenim i fingiranim institucijama, Ulica se nametnula kao jedino rješenje. Ulica, od koje sam se uvijek lično grozio, postala je jedina slobodna institucija koja nije potpuno kontrolisana.

Ta grupa građana je odlučila i pozvala ostale, da zastave stave u prazne zamrzivače, nacionalna i vjerska osjećanja u svoje intimne škrinje, mržnju i podjele proslijede onima koji od njih profitiraju…

I krenulo je.

Na prvom protestu je bilo nekoliko puta više građana od očekivanog broja. Drugi je bio impozantan. Nepregledna rijeka ljudi je potestovala, mirno i dostojanstveno šetajući glavnim podgoričkim ulicama. Na trećem, koji se održavao po elementarnoj nepogodi, građana je bilo skoro koliko i na drugom. Upravo taj treći protest je pokazao, meni bar, da je sve gotovo. Još neko vrijeme nosioci funkcija na vlasti mogu zauzimati pozicije na kojima su. Ali bez legitimiteta, golom silom, protiv opštegrađanske volje.

Iz stanja koje sam pokušao opisati na početku teksta, najednom se rodila takva energija i bunt, praćeni dostojanstvom, nadom, slogom i osjećajem zajedništva, da sve izgleda kao u najljepšoj bajci. Bajci koja traje i koja se pretvorila i pretvara u sanjanu i realnu priču. U njoj najzad učestvuju sve strukture društva, građani i građanke, dakle: intelektualci, pripadnici akademske zajednice, umjetnici, studenti, radnici, seljaci, ljudi iz NVO sektora… I opozicija ih je složno podržala, najzad ostavljujući razmirice i posebne, partijske interese po strani.

U subotu, 2. marta, siguran sam da će biti održan najveći protest po brojnosti u poslednjih 30 godina, od kada je postojeća garnitura došla na vlast. Biće to protestna šetnja potpunog unutrašnjeg i opšteg oslobođenja. Dostojanstveno i mirno, sa energijom koja se ne može uništiti, proći će se pored lažnih institucija: zgrade lažnog predsjednika, lažnih tužioca, lažnog guvernera. Policija će čuvati one koje će sjutra možda morati da hapsi, duboko svjesna da čuvaju nešto što više nema legitimitet, osim na papiru.

Car je go, kao što je gola i poslužna svita koju je postavio oko sebe. Samo treba da otškrine zavjesu, proviri kroz prozor i sve će mu biti jasno.

Preuzeto sa PCNEN

( Omer Šarkić )