Provincijalizma se teško odreći

Zašto ostajemo u provinciji je pitanje koje višestruko nagrađivani makedonski reditelj Blagoj Micevski postavlja i nudi odgovore u okviru istoimene predstave koja će premijerno biti izvedena sjutra u

m, u 20 časova.

Predstava “Zašto ostajemo u provinciji” nastala je po motivima drame “Tri sestre” ruskog pisca Antona Pavloviča Čehova, kao i eseja filozofa Martina Hajdegera „Zašto ostajemo u provinciji“.

“Ovo pitanje koje je, čini se danas aktuelnije nego ikad, postavljamo razmišljajući o odlasku ili ostanku, birajući između topline i sigurnosti poznatog i sa druge strane, iskoraka u svijet sa namjerom da budemo dio nečega većeg. Zapravo, sve je u nama, razlozi po Čehovu nisu uopšte socijalni, već egzistencijalni”, navodi reditelj Micevski.

On priča da ga ni privatno nikada nije interesovalo kakav je život u “velikom gradu” jer toga u našoj sredini i nema.

“Živeći i radeći cijeli svoj život u provinciji, u Bitolju, nikad me nije zanimalo kako se to živi i radi negdje tamo u ‘velikom gradu’, jer ovdje toga nema i ne može biti, ali isto tako se još uvijek iznerviram kad se sjetim svega onoga što bi moglo - a ne uradi se, iz razloga koje nameće provincija. Zbog toga sam i najviše radio na ideji da dokažem da se iz provincije može uraditi mnogo. I pozorište Zetski dom je pokazalo u proteklih nekoliko godina da veliki reditelji mogu doći na Cetinje, da su predstave uspješne i kada gostuju u regionu, ili u Evropi. Veoma cijenim ovaj teatar koji predstavlja pravo pozorište, koji je angažovan i savremen, koji publiku ne samo da zabavlja, već otvara pitanja i daje mogućnost mladima da rade sa velikim imenima. Šta je mala i velika predstava? Šta je mali i veliki grad? To je relativno“, istakao je Micevski.

Ansambl predstave čine: Ana Vujošević, Maša Labudović, Marija Đurić i Omar Bajramspahić. U predstavi su se bavili dekonstrukcijom Čehovljeve drame koja nije obrađivana kao integralni tekst, već kao neka vrsta eksperimenta o temi koja je i danas aktuelna, kao i pitanjem šta provincija u svojoj suštini znači.

Pored stihova Miroslava Mike Antića, u predstavi se takođe koriste i autorski tekstovi reditelja, dramaturga i glumaca.

“Kako izabrati da napustiš sigurnost, dom i ljubav? Uljuljuškani u udobnost, iz provincije posmatramo tokove života, onoliko koliko je kome velik prozor i maštamo o odlasku, nedovoljno snažni da se pokrenemo, nedovoljno nezadovoljni da pobjegnemo, suviše prepadnuti od nepoznatog. Provincijalizam je način života. Način života kojega se teško odreći“, kazala je Stela Mišković koja potpisuje dramatizaciju i dramaturgiju predstave.

Glumica Ana Vujošević ističe da provincija nije pojam vezan samo za malu sredinu.

“Ta svijest i navike postoje i u velikim gradovima i sredinama gdje se čini da to nije tako. Mislim da će ljudima biti blisko i zanimljivo, razigrano, tužno, a i poučno. Pokušali smo intimno i lično da damo neke odgovore, što je bio zanimljiv dio procesa - kakav je nama život, kako mi doživljavamo provinciju, da li tu igra ulogu neko konzervativno naslijeđe, koje su to trivije koje nas opterećuju. Tu će ležati odgovor. I kod Čehova imate preispitivanja. Provincijalac teško smogne snage otići. Čovjek koji raskrsti sa provincijom, on odlazi“, kazala je Vujošević

Kostime za predstavu “Zašto ostajemo u provinciji” uradio je reditelj, scenografiju potpisuje Valentin Svetozarev, a korepeticiju Vjera Nikolić, koja predstavu smatra izuzetno zanimljivom.

“Upotrebljavamo komponovanu muziku koja je komentar scena i atmosfera. Snijeg, Rusija, usamljenost, divno se uklapa čežnjiva kompozicija Čajkovskog. Svi glumci sviraju i pjevaju što ovaj proces čini posebnim. U nekim godinama kada proživite razne uspone i padove, ako već niste otišli, onda gledate što kod sebe treba promijeniti, i tada se treba zapitati - zbog čega nisam otišao odavde? Diskutabilno je šta je provincija. Provinciju nosimo ili ne nosimo u sebi. To nije pitanje materijalnog. I opet, šta ja tu mogu učiniti da bude bolje, kreativnije? To je duhovni momenat“, kazala je Nikolić.

Reprizno igranje predstave na repertoaru je 3. i 4. marta u Zetskom domu.

I Crna Gora je provincija

Rad mladih glumaca sa makedonskim rediteljem je, kazali su, bio veoma inspirativan.

“Imali smo inspirativan proces tokom koga je trebalo da postavimo pitanje i damo odgovor. A zašto sam ja ostala u provinciji? Meni je lijepo dok radim, a tu je i porodica. Ne znam zašto, srećna sam, zato još uvijek nisam otišla“, kazala je Maša Labudović.

Reditelj im je, između ostalog, dao i slobodu da upotpune uloge koje tumače.

“Blagoj je imao viziju vodeći proces u kome smo bili slobodni da nudimo i naše mišljenje gradeći uloge u kojima nam je udobno. Imaćemo dobru predstavu. Ljudi se plaše nepoznatog, a u provinciji pratimo utabane staze predaka. Ljudi koji odlaze su hrabri. Moj stav je da u našoj sredini ljudima nedostaje rad. On oplemenjuje. Više bismo cijenili druge, razbijali bi lakše strahove kojima obilujemo. Bojimo se tuđeg mišljenja, a taj strah se samo može urušiti konstantnim radom u kome upoznajemo sami sebe“, priča Marija Đurić.

Omar Bajramspahić je istakao i da predstava drži pažnju i korespondira sa našim vremenom i prostorom.

„Imali smo itekako zanimljiv rad. Izgovaramo replike koje su najbliže ovom vremenu. Blagoj ima odličnu ideju, a na čelu sa njim pravimo dobru predstavu koja će držati pažnju. Ovo je tema koju razumijemo. Crna Gora je to - provincija. Možda jesmo vođeni komforom, ali ovdje imamo sve“, kazao je glumac Omar Bajramspahić.

( Jelena Kontić )