Čije su naše pare?
Ove godine građane Kolašina zarade zaposlenih u lokalnoj upravi koštaće 300.000 eura više nego lani. Tako je planirala vladajuća koalicija DPS, GB i SD. Ta činjenica, sudeći prema javnoj raspravi o Nacrtu odluke i budžetu, malo koga je uznemirila. Još manje je onih koji su imali „grku riječ“ za način na koji će biti trošene naše pare. Nije mi poznato ni koliko je među mojim sugrađankama i sugrađanima onih koji znaju da su pare u opštinskoj kasi naše, a da je dužnost vlasti da ih troši sa najvećom odgovornošću, savjesnošću i pažnjom. Zakonito, prije svega. Ako sve to i znaju, pokazalo se ovih dana, Kolašince to, uglavnom, ne zanima.
Nedavno su u saopštenju iz kabineta predsjednika Opštine Kolašin Milosava Bulatovića prebrojali Kolašince prisutne na prptestima u Podgorici. Rekoše, malo ih je bilo. „Daleko malo“, kako bi kazala čuvena Barbara. Dakle, u kabinetu pouzdano znaju koliko ih iz varoši kreće da šeta subotom veče po glavnom gradu, ali ne znaju još ni koliko će novih zaposliti u opštinskoj administraciji. „Daleko mnogo“, reklo bi se, ako je sudeći prema onih onih plairanih 300.000 eura više nego prošle godine.
Ne znaju koliko, ali tvrde, biće sve ekspertski kadar, koji će raditi na poboljšanju standarda građana. Od ekspertskog kadra, među onima, koje je nova vlast radno angažovala u Opštini, službama i preduzećima, čiji je osnivač, koliko ja znam (prema nezvaničnim informacijama, jer zvanične odgovore, podugo čekam) su i dvije bivše sekretarice i dva sina čelnika jednog od koalicionih partnera. Može biti da su svi eksperti, ali do sada su svoja znanja i vještine skrivali od očiju javnosti. Možda od proljeća zablistaju i niko ih ne bude mogao zaustaviti u „unapređenju standarada sugrađana“. Za sada, rekla bih, unapređuju samo svoj standard, od naših para.
Iskustvo me naučilo da kolašinski ekspertski kadar odavno više ne živi u svom gradu, a da koalicija na vlasti ekspertima zove pregalnike i terenske operativce iz predizbornih kampanja. Ne znam kako tačno dođe do toga da neki Kolašinca povjeruje da je za njega najbolje da vladaju oni koji su do 2014. godine doveli grad pred bankrot. Međutim, ne sporim da je za to potrebna „ekspertska“ vještina onog koji uvjerava u to. Dobro, ne samo ta vještina. Ne ide se na teren tokom predizbornih kampanja samo sa argumentacijom, jasno je i to. Svima je poznato da nije „u skladu sa našom tradicijom“ da se u nečiju kuću, naročito, ako su izbori blizu, uđe „praznih ruku“ ili praznog džepa, ne daj bože. Bez kravate može, ona je neophodna tek kasnije, kad se dolazi na posao u Opštinu.
Elem, za 300.000 eura, obećavaju iz vlasti, grad će dobiti sve stručnjaka do stručnjaka, koji će savjetovati i pomagati stručnjacima, kojima su već podijeljene funkcije. Ko nije sumnjičav kao ja, uskliknuo bi „Blago nama sa toliko stručnih!“ Mene, pak, „žulja“ činjenica da su realni lokalni prihod, ponovo, niži od iznosa kojim će biti pokrivene zarade zaposlenih u lokalnoj upravi. Evo priznajem i da mi baš nije najjasnije kako to da ćemo još 12 godina vraćati kredit koji je potrošen na otpremnine onima koji nedavno proglašeni „prekobrojnim“ u lokalnoj administraciji, a sada zafalilo novih kadrova. Imam 300.000 razloga za sumnju i isto toliko za nezadovoljstvo. Među njima su i činjenica da je za sport i poljoprivredu odvojeno tek po nešto više od 40.000, da se za Nort fest i Etno kamp, uz sto muka, jedva doguralo do podrške od 2.000, da se Tango kamp više neće održavati u našem gradu, iako je vlast bila „velikodušna“, pa je ponudila da pomogne tu internacionalnu manifestaciju sa 5.000 eura... Priznajem, nije mi dovoljno ni pozitivno mišljenje Ministarstva finansija na sve to.
A vi, dragi sugrađani, gdje ste vi bili tokom javne rasprave i znate li čije su i na šta se troše naše pare?
( Dragana Šćepanović )