Nema čudnovatije, ljepše i strašnije teme od života samog

„Govorkanja, ili glasovi, glasine i šaputanja“ roman Dušana Patića predstavlja svojevrsnu hroniku naših života u proteklih pola vijeka. Riječ je o jedinstvenom, neponovljivom životopisu, sociološom pogledu na jedno doba uz kombinovanje autofikcije i neobičnog bildungs romana. Ovu knjigu nedavno je objavio Solaris.

Dušan Patić je rođen 1962. godine u Zrenjaninu. Diplomirao je jugoslovenske književnosti i srpskohrvatski jezik na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu. Za vrijeme studija bio je glavni urednik studentskog književnog lista To jest. Jedan je od osnivača knjižare i izdavačke kuće Solaris iz Novog Sada. Od 1995-2013. godine glavni je urednik Solarisa. Prevodi sa ruskog jezika. Prvi je na srpski jezik preveo pjesme Danila Harmsa i prozu Sergeja Dovlatova i Igora Sahnovskog. Za prevod romana Igora Sahnovskog “Čovjek koji je znao sve” (Stylos art, Novi Sad, 2013), dobio je nagradu Udruženja književnih prevodilaca Srbije iz fonda Dr Jovan Maksimović za najbolji prevod. Do sada je objavio dvije knjige pjesama: “Čioda” i “Snovi i dodiri” i zbirku priča “Tri”.

Kako biste čitaocima u Crnoj Gori predstavili svoju novu knjigu: „Govorkanja, ili glasovi, glasine i šaputanja“?

Više je nego teško piscu govoriti o svome djelu, naročito ako je tema o kojoj piše takva da činom pisanja želi da je pošalje u zaborav i krene dalje. Tu sam poput glavnog pripovjedača ove knjige koji pisanjem teži da se oslobodi alkohola prošlosti.

“Govorkanja” su eksperimentalan roman koji je napisan tako da mogu da ga čitaju svi, od intelektualaca do domaćica. Svako od njih će shodno svom obrazovanju pronaći nešto što će ga privući: uzbudljivu priču, poigravanje formom, humor, poeziju, fantastično…, ali je svojstveno svima koji su knjigu pročitali, da kad su krenuli u avanturu iščitavanja, nijesu se mogli odvojiti od nje.

U knjizi “Govorkanje” prisutna je i tema koja dodiruje uzroke i posljedice raspada Jugoslavije. Koliko je, po Vama, ova tema doprinijela sociološkom značaju ove knjige?

Ovaj neobični bildungs roman nije samo životopis jednog pisca i prevodioca, koji se kroz sukobljavanje sa svijetom istorije i životom samim okreće stvaralaštvu, porodici i uskom krugu prijatelja, nego je i sociološki pogled na Titovu Jugoslaviju, na raspad velike zemlje, na NATO bombardovanje i traumatično preživljavanje u kokošinjcu neoliberalnog kapitalizma. Ujedno, ovo je roman koji kroz literarno problematizovanje forme, na volšeban način priča o Hariju, alter egu pisca ovih redova. Roman je napisan tako da se može čitati na više načina: normalno, pravolinijski, ali se to može činiti i na preskok, jer su poglavlja pisana poput priča na određene teme (ljubav, otac, majka, vojska, svadbe, zaposlenje, rađanje, prijatelji, film, sport, smrt…), a čitalac tek iščitavanjem posljednjeg ispisanog retka, sklapajući krhotine-pazle razbijenog ogledala junakovog života, dobija na uvid cjelinu priče, budući da se likovi i teme kreću kroz knjigu naprijed-nazad, idući kadikad i kroz vrijeme.

Neki čitaoci Vašeg romana “Govorkanja” kažu da je ovaj roman jedinstven po mnogo čemu. Šta Vi mislite o tome?

“Govorkanja…” su jedinstvena po tome što su objavljivana poglavlje po poglavlje na mom blogu pod istim naslovom i s napomenom - roman u nastajanju, tako da sam, s jedne strane, imao komunikaciju s čitaocima u procesu nastanka romana, primao njihove reakcije, razne sugestije, a s druge strane, na taj način sam samog sebe natjerao da se nakon toliko godina kreni-stani pisanja koncentrišem i završim roman.

Jednom rekoste da Vas je na pisanje ovoga romana u velikoj mjeri podstakla Jana Vagner, ruska književnica. Recitem nam, kako, na koji način?

Da, zaista, na ovo me je inicirala, dala ideju, ruska spisateljica Jana Vagner, koja je svoj budući međunarodni bestseler “Vongozero” pisala i iz nedjelje u nedjelju objavljivala takođe na svom ličnom blogu. Ovakav način prezentacije, rada, uslovio je strašnu disciplinu, nevjerovatnu posvećenost i odgovornost prema napisanom. Svako poglavlje koje bi izašlo iz mog pera danima i nedjeljama bih klesao i poboljšavao dok ne bi bilo ničeg suvišnog. Svaka riječ u knjizi na taj način je kalibrisana, dio je nekog unutrašnjeg ritma, odnosno ritmova koji se mijenjaju, kao što su raznoliki i stilovi pisanja raznih poglavlja. I promjenljiv, uzbudljiv ritam, kao i raznovrsan stil uslovljeni su prisustvom raznih pripovijedača, koji su svaki na svoj način dali draž knjizi. Inače, o toj disciplini riječi najviše sam naučio od Sahnovskog i velikih stilista Flobera i Nabokova.

Ovu knjigu karakterišu razne vrste govorkanja, fama, kaža, pa vas, moram pitati - koliko je mitskog u ovoj vašoj knjizi?

Svaki mit ima polazište u stvarnim događajima, ali stvarnog mita ovdje nema, izuzev ako ga onaj koji iščitava ove redove ne stvara sam u sopstvenim mislima. Svaka riječ, svaki lik i događaj opisan u ovoj knjizi je stvaran, od krvi je i mesa čak i avet s kojom se Hari, junak “Govorkanja…”, u svojoj mladosti susreće.

Šta vas je motivisalo da se bavite upravo ovom temom?

Nema čudnovatije, ljepše i strašnije teme od života samog. Tridesetak godina sam tražio formu za ovu priču. Nastala je usput zbirka “Tri” koja se nije dala pretočiti u roman, ali koja na kraju s “Govorkanjima…” čini jedinstvenu tematsku cjelinu. Prevodeći Harmsa, Dovlatova, Sahnovskog…, vidio sam na koji način pisci, čak i oni koji naoko ne pišu o sebi, to zaista rade. Oni su me ohrabrili, naročito Dovlatov, da proživljeni životni materijal na svoj osobeni način iskoristim kao građu za pisanje, tako da njesam imao potrebu za odlaženjem u arhive i biblioteke. Građa se nalazila u mojoj glavi, dokumentima, slikama, dnevnicima, pismima… Mislim da sam tretiranjem građe donio nešto novo našoj književnosti, stvarajući nešto poput postmodernog naturalizma. Na tom tragu je i Goran Samardžić, pisac iz Sarajeva.

Još od prvog poglavlja ove knjige tretirate pisce, knjige, čitaoce... S kojom namjerom ste se dotakli ovih tema koje, istini za volju, skoro uvijek ostaju nedorečive?

Teme su nedorečene jer se još uvijek razvijaju. Priča još traje i moguće je da će dobiti zaokruženje u budućoj knjizi. Sasvim je prirodno da junak knjige poput mene bude opsjednut pisanjem, prevođenjem, knjigama uopšte. I njemu su knjige i sve oko njih svijet koji živi i diše.

Kako biste, u duhu vaše knjige, komentarisali moje zapažanje da su mnogi pisci postali veliki zahvaljujući moćnicima (ne samo iz svijeta književnosti) koji su im bili naklonjeni?

I moj junak, kao i ja sam, nismo skloni da savijamo kičmu, da se dodvoravamo, da sklapamo lažna prijateljstva, da pripadamo establišmentu, da lažemo te da zarad koristi prodajemo svoju dušu. Ne prija nam društvo moći, autoriteta i stoga smo kroz život išli boreći se za čestitost s vjetrenjačama, srljajući naivno glavom kroz zid, da bi se naposletku ranjeni povukli, ogradili bedemima i bodljama, fokusirani na sebe, stvaranje i najbliže okruženje.

Pojedina zbivanja opisana u ovoj knjizi prelamaju se kroz lik Harija. Da li ste htjeli da u liku Harija personifikujte neku osobu iz stvarnog života?

Bez ikakve namjere i želje da se poredim sa velikim piscem, parafrazirao bih riječi Vladimira Nabokova kad je govorio o “Loliti”: Hari - to sam ja.

Ova knjiga je napisana u formi ja-romana i ona na neki način predstavlja hroniku današnjeg čovjeka. Vjerovatno je to bila vaša namjera kojom ste se vodili u toku njenog stvaranja?

Harijeva sudbina je univerzalna i “Govorkanja…” kao poluvjekovna hronika naših života nam poput ogledala pružaju uvid i u nas same, kao i mogućnost da zavirimo i s one druge strane, dajući nekad prijemčivu, ponekad sentimentalnu, katkad nasmijanu i ironičnu, ali nikad iskrivljenu već istinsku sliku odraza koji gledamo.

Vaš lik Hari je prosvijećeni književni zamlata koji istrajava u svojoj donkihotovskoj misiji. Šta je, zapravo, ovo: farsa, parodija, ili naša zbilja?

Ovo je nepatvoreni život, i kao takav on je i smiješan i tužan i farsičan i strašan. Život ispričan na originalan način, gdje se patetika razbija formom, a humor se krije u zagradama, pripovijedanjima tzv. raznih pripovijedača, svjedoka junakovih dešavanja, koje je on lično njima ispričao ili koji su se sami osvjedočili o onome šta u knjizi iznose. Ovo je sentimentalna priča ispričana s osmjehom (u tome se vidi uticaj ruske književnosti).

I u antičkom dobu pisci su znali da ismijavaju djela drugih pisaca, pa su te parodije bile na cijeni. Da li ste i vi željeli da se ovom knjigom malo narugate našoj književnoj zbilji?

Možda pomalo, ali bez zlobe. Nema u ovoj knjizi mržnje. Junak prašta svima, čak i onima koji su mu nanijeli najveća zla u životu. Pisac je namjerno izostavio one krhotine ogledala koje mogu da ozlijede, raskrvare nekog. Više je kritičan i ironijskim bičem okrenut prema vlastitom junaku, mada zna da oplete i po drugima, odnosno po nepravdi koja ga okružuje.

Koliko je današnje stanje u srpskoj književnosti inspirativna tema za pisanje knjiga poput vaše knjige „Govorkanja, ili glasovi, glasine i šaputanja“?

Ovo je nesvakidašnja knjiga, ali se nadam da će utrti put onim piscima koji još kriju neku mjeru hrabrosti u sebi da preispitivaju i sebe same i vrijeme u kojem živimo, jer pored ljubavi nema veće teme za pisca od teme beznađa i neživota.

Ako uporedite današnje književno stvaralaštvo na ex Yu prostoru sa onim iz prošlog vijeka, kakvu razliku vidite?

Više se piše, izdaje, manje se čita. Ima dobrih pisaca i odličnih knjiga, nema veličina poput Pekića, Kiša, koji pomjeraju granice, čija pojava i riječ imaju težinu incidenta. Živimo u doba korporacija koje kontrolišu naše živote, u doba konzumizma gdje se vrijednosti prizemljuju, u vremenu prividne demokratije gdje te u sveopštoj graji interneta, stotina televizija, radija, žute štampe niko ne čuje. Mladi su danas namjerno udaljeni od pisane riječi. Stvaraju se generacije kojima će se lako manipulisati, jer se obrazuju, specijalizuju za zanimanja koja su potrebna jedino slobodnom tržištu.

Pisana riječ i obrazovanje su opasni po neoliberalne vlasti, pošto obrazovan i načitan čovjek razmišlja, a onaj koji misli svojom glavom nastoji i da mijenja svijet oko sebe, ne pristaje na uniženost…

“O hrani, kuvanju, zakuvavanju i ljubavi”

Bili ste glavni urednik u izdavačkoj kući Solaris. Osim pisanjem bavili ste se i književnim prevodilaštvom, šta vas sada okupira?

Postavio sam smjernice buduće knjige čiji je radni naslov “O hrani, kuvanju, zakuvavanju i ljubavi”. Ovo je ujedno i neobjavljeno, napisano poglavlje romana “Govorkanja…”, koje sam namjeravao da publikujem u eventualnom drugom izdanju knjige, kao svojevrstni dodatak, dajući joj dodatnu dozu humora, ali i produbljujući junakovu priču. U međuvremenu, dok eventualni budući roman sazrijeva i traži svoju formu u kojem će se ovaplotiti (a to kod mene traje neznano dugo), prihvatio sam se opet prevođenja. S žarom prevodim Vladimira Leventalja i njegov nevjerovatan roman-prvenac “Maša Regina” te pokušavam da u Solarisu oživim moju rusku biblioteku “Novi vidici” s kojom sam tako uspješno započeo. Već prva objavljena knjiga Igora Sahnovskog “Čovjek koji je znao sve”, koju sam preveo, bila je ovjenčana najvećom prevodilačkom nagradom iz fonda “Dr Jovan Maksimović” Udruženja književnih prevodilaca Srbije. Nažalost Stylos art iz Novog Sada se našao u velikim poslovnim problemima i prestao je da se bavi izdavaštvom.

Trebalo bi na kraju da kažem da sam, mada je knjiga doživjela dužnu pažnju ušavši u nikad većoj konkurenciji od 201-og naslova, u drugi krug, među 31 odabranih romana koji konkurišu za uglednu Ninovu nagradu, pomalo razočaran što knjiga nije otišla korak dalje. Bila bi to velika satisfakcija izdavačkoj kući Solaris, koja je imala najviše povjerenja u mene, a i meni samom, jer bi na taj način roman došao do većeg broja čitalaca. Ali šta je tu je. Mislim da će “Govorkanja…” imati dug život, jer nema ničeg “slađeg i opasnijeg” od njih.

( Vujica Ognjenović )