Predstave koje će donijeti istinsku umjetnost

Neki od najuspješnijih i najgledanijih komada nezavisne beogradske produkcijske kuće “Beo Art”, koja od 2015. godine uspješno posluje na čelu sa producentom Borisom Miškovićem, biće igrani u Crnoj Gori. Domaćini prve “Beo Art” revije biće Podgorica i Budva i to od 8. do 12. martam, u okviru koje će u nekoliko termina biti odigrane predstave: “U agoniji”, “Frenki i Džoni”, “Severoistok”, i “Balava”, u kojima uloge tumače regionalno popularna glumačka imena: Mirjana Karanović, Branko Cvejić, Sloboda Mićalović, Marija Vicković, Igor Đorđević i drugi. Tim povodom producent Boris Mišković govori za “Vijesti”.

Otkud ideja da se revija realizuje baš u Podgorici i Budvi i šta će pružiti ovdašnjoj publici?

Imajući u vidu da sam dijete Podgorice, da svakim damarom osjećam puls tog grada i da, gdje god da sam, sa sobom nosim njen duh, te da sam u Budvi proveo 26 godina radeći u „Grad teatru“, u kom sam naučio sve o pozorištu, gdje sam oformio porodicu i podigao djecu - čini mi se sasvim logičnim da baš u tim gradovima prikažem predstave iz svoje pozorišne radionice. Iako će zvučati neskromno, usudiću se da kažem da će predstave kojim će se „Beo art“ predstaviti podgoričkoj i budvanskoj publici, donijeti jednu istinsku umjetnost, da će publika biti u prilici da uživa u izuzetnim glumačkim i rediteljskim ostvarenjima.

Kako su odabrani naslovi u kojima će crnogorska publika uživati od 8. do 12. marta?

Jako sam vezan za svoje predstave i prilično neobjektivan u vezi sa njima, tako da mi je uvijek problem da se odlučim koju da predložim za izvođenje. Ovoga puta, međutim, morao sam da odaberem manje predstave, zbog manjih troškova i lakše organizacije, ali se nadam da će u danima pred nama biti prilike da u ovim gradovima odigram i svog Andrića („Anikina vremena“), svog Crnjanskog („Roman o Londonu“), ali i „Crnu kutiju“ Ane Đorđević, već godinu i po dana najpopularniju predstavu u Beogradu.

Kako „Beo art“ vidi aktuelnu pozorišnu scenu regiona? Da li postoji zajednički imenitelj autorima, rediteljima, glumcima i ostalim pozorišnim djelatnicima?

Pozorište je važno. Nekad nam se tako ne čini, ali se vrlo brzo uvjerimo da je njegov značaj nepobjediv, kako za edukaciju stanovništva, tako i sa stanovišta kritike devijantnih pojava u društvu. Glas umjetnika se cijeni. Ovo govorim jer region pridaje ogroman značaj pozorištu, a ljudi iz ovih krajeva obožavaju da gledaju predstave. Tom svojom željom i zainteresovanošću, „vrše pritisak“ na uprave pozorišta da nalaze načina da prave nove predstave, iako je, uglavnom, materijalna situacija u pozorištima loša. Ono što u posljednje vrijeme nazivamo regionom, a to je bivša Jugoslavija (meni neprežaljena), je prostor sa preko 20 miliona ljudi i sa ogromnim brojem umjetnika, tako da im je teško naći neki zajednički imenitelj. Ako bih se, ipak, usudio da navedem nešto što im je zajedničko, to je želja da se odupru subverzivnoj i podmukloj želji vlastodržaca u svim zemljama ovih prostora da se pozorište estradizuje, kako bi se sa manje oštrine osvrtalo na negativnosti kojima političare, nedvosmisleno teže.

Kako je, u tom kontekstu, određena politika kojom vaša produkcijska kuća bira naslove koje postavlja na scenu i saradnike sa kojima radi? Šta su primarni kriterijumi svih odabira, a šta kompromisi koje nikada ne pravite?

„Beo art“ je posvećen njegovanju dobre literature, prije svega. Normalno je, čini mi se, da sam najviše naslonjen na onu uz koju sam odrastao. Otud u mom repertoaru Krleža, Andrić, Crnjanski… Svakako da moram pratiti i svjetske klasike i savremeni domaći tekst. Produkcija predstava u nezavisnoj produkcijskoj kući mnogo je komplikovanija od samih želja i senzibiliteta, tako da odabir svog repertoara moram bazirati i na mnogim okolnostima koje su finansijske i organizacione prirode. Kao što sam već rekao, primaran mi je kvalitet teksta, pa je samim tim i kompromis na koji ne pristajem u vezi sa tekstom. Nikad ne podilazim jeftinom ukusu. Nikad.

Danas nije lako steći stalnu i posvećenu pozorišnu publiku i dovesti nove ljude u gledalište? Čime se to najefikasnije postiže - dobrim naslovom, rediteljskim imenom ili pak odabirom glumaca?

Dobra predstava uvijek nađe put do publike, kraćim ili obilaznim putem, ali ga nađe. Sve što ste naveli ima uticaja na dolazak publike, ali su popularni glumci najveći magnet.

Već godinama kao producnet i selektor aktivno učestvujete u pozorišnom životu i Crne Gore i Srbije. Kakva je saradnja i da li ima mjesta poboljšanju komunikacije, razmjene resursa, gostovanja i saradnje uopšte?

U pozorišnom svijetu sam od 1992. godine, tako da imam nagomilano iskustvo u ostvarivanju saradnje sa pozorištima sa ovih prostora. Ako me pitate da li je ta saradnja dobra, reći ću vam da jeste. A može li biti bolja? Može. Pozorišni svijet je jedna čudna sorta. Nevjerovatna je ta ljubav među ljudima iz pozorišta, najbolje se osjećaju jedni s drugima, tako da se saradnja među njima podrazumijeva. Novac je tu najčešći problem, drugog zapravo i nema...

Dobar dio svoje karijere posvetili ste „Budva grad teatru“. Kako danas vidite taj festival sa tradicijom od preko tri decenije?

Nakon više od 26 godina provedenih u toj Ustanovi, teško mi je da budem objektivan. U „Gradu teatru“ sam bio gotovo sve, osim kafe kuvarice! Počeo sam kao organizator, bio šofer, lijepio plakate, nosio kofere, da bih kasnije postao glavni organizator, direktor produkcije, selektor dramskog programa, a bio sam i direktor. Jasno vam je da se, posle svega ovoga, ne može, baš, potpuno objektivno sagledati stvar. Ono što pouzdano znam je da je to najljepši kamen budvanskog mozaika, da je decenijama bio u neravnopravnoj borbi sa šundom i kičom, sa kojim se Budva nije borila na pravi način. Nije bilo lako učiniti da „Grad teatar“ opstane i da ostane relevantan faktor u okruženju. Danas, barem se čini, situacija se mijenja. Velika je pobjeda rukovodstva, koju ja za svog mandata nisam mogao izvojevati, da se predstave igraju u tišini. Ovo izdvajam, jer ta tišina ne omogućava samo da se čuje riječ sa scene, ta tišina je odraz poštovanja prema umjetnosti i umjetniku, dokaz da Budva voli svoj „Grad teatar“ i svoje goste. Pratim, naravno, sve što se dešava na festivalu, ali ćete razumjeti da nije fer da iznosim svoje mišljenje o kvalitetu, jer bi pohvale bile shvaćene kao kurtoazija, a kritike kao žal nekog ko nije više to što je bio. Ono što mogu reći je da je rukovodeći kadar obrazovan i kvalitetan, te samim tim i dostojan te Ustanove i tradicije, da je festival organizaciono postavljen na čvrstim temeljima, da opština izdvaja dosta sredstava, da su se uspjeli riješiti dugovanja, tako da mislim da je lijepa perspektiva pred njim. Ono što vidim kao problem je nedostatak scenskog prostora. Prije svega mislim na Citadelu, jer je to neophodan uslov da „Grad teatar“ povrati stari sjaj. Ono što je takođe neophodno da bi festival rastao je da se rukovodstvu obezbijedi autonomija u kreiranju programa, da se time bave stručni ljudi, a ne politički izaslanici. Poznajući Milenu i Svetlanu, vjerujem da će se to i desiti, tako da sam, sve skupa, veliki optimista, po pitanju budućnosti „Budva grad teatra“.

Veliko interesovanje za komad “Frenki i Džoni”

Revija počinje igranjem predstave „U agoniji“, koju je prema istoimenoj drami Miroslava Krleže, režirala Ana Đorđević. Uloge u njoj tumače Branko Cvejić, Marija Vicković i Radovan Vujović (8. mart - hotel „Mediteran“ Budva i 9. mart - KIC „Budo Tomović“ Podgorica).

Komad „Severoistok“, u koprodukciji „Beo arta“ i Bitef teatra, režirala je Jana Maričić na osnovu istinitih svjedočenja preživjelih u talačkoj krizi u Moskvi 2002. U njoj igraju Katarina Žutić, Jovana Gavrilović i Milica Janevski. (8. mart - KIC „Budo Tomović“ i 9. mart -- hotel „Mediteran“).

Duodrama „Frenki i Džoni“, Narodnog pozorišta iz Beograda, Narodnog pozorišta Sombor i „Beo arta“ je priča o ljubavi, strasti, željama, strahovima, životnoj patnji, ali i radosti dvoje ljudi koje igraju Sloboda Mićalović i Igor Đorđević. Komad je režirala Tea Puharić. (10. mart - hotel „Mediteran“ i 11. mart - KIC „Budo Tomović“) “Balava” (“Beo art” i “Heartefact” fond) prati život četiri generacije žena koje igraju Mirjana Karanović, Jasna Đuričić, Isidora Simijonović i Jovana Belović. Tekst je napisala Dunja Matić, a režiju potpisuje Andrej Nosov. (10. mart - KIC „Budo Tomović“ Podgorica i 11.mart - hotel „Mediteran“) Karte za sve predstave „Beo art revije“ koje će se igrati u Budvi kupuju se u hotelu „Mediteran“ u Bečićima (info: 068/004-242; 033/689-000), dok se karte za termine u Podgorici mogu nabaviti u Gradskoj knjižari, na Trgu nezavisnosti (info: 068/880-152). Sve predstave igraju se sa početkom u 20 časova. Predstava „Frenki i Džoni“ će se, zbog velikog interesovanja u Podgorici, 11. marta, igrati u dva termina - u 18 i 20 časova.

( Jelena Kontić )