Kad su poljane postale jezera

Obilje padavina, neregulisanje vodotoka, nedovoljna izdašnost voda tokom ljeta za hidroelektrane Glava Zete i Perućicu, prostrano kraško Nikšićko polje od 67 kilometara kvadratnih, sve je to uticalo da se krene, u to vrijeme, u nemoguću misiju: gradnju sistema Liverovići - Ozrinići i Gornja Zeta, sistem koji je obuhvatao izgradnju akumulacija Krupac, Slano i Vrtac.

Iako su mnogi u nevjerici gledali šta čitava „vojska“ radnika relativno primitivnom mehanizcijom i dosta “na mišiće” radi, pokušavajući da napravi velike brane, iako je bilo mnogo više nevjernih Toma nego optimista, poljane su polako počele da se pretvaraju u jezera.

“Narod je mislio da to ne možemo uraditi. Čak je i Blažo Jovanović bio skeptičan, iako to nije htio da ljudima pokaže. Došao jednom on na onu glavicu više Carevog mosta i tražio da mu pozovu najstarijeg mještanina. Kad je mještanin došao, Blažo ga je pitao dokle je voda najviše išla. I mještanin je pokazao jedan kamen. Tada mu je Blažo kazao da ćemo napraviti branu da voda uvijek bude do tog kamena. Nije mu mještanin povjerovao, već je odgovorio da se to nikada neće desiti, pa je Blažo onda rekao da ga sklone kako ne bi širio paniku među narodom”, prisjeća se osamdesetpetogodišnji Aleksandar Aco Rajković, penzionisani građevinski tehničar hidro smjera, koji je učestvovao u gradnji nikšićkih brana i akumulacija.

Brane su, kaže on, bile novost za crnogorsku građevinsku operativu, pa se u početku “dosta lutalo”, dok nijesu vidjeli gdje griješe.

Čak je i broj radnika bio skoro duplo veći od potrebnog.

“Gradnja je bila izazov jer je u pitanju nešto novo, ali i komplikovana jer se jedna brana sastoji od nekoliko vrsta materijala koji se rade fazno, u slojevima, i paralelno, ali se ne smiju pomiješati. Bilo je vrlo teško uskladiti tih nekoliko vrsta materijala da jedan drugom ‘ne smetaju’. Graditelji brana su se prvi put suočili sa takvom vrstom gradnje. U gradnji jedne brane u početku je učestvovalo mnogo više ljudi nego što treba, preko 200 njih, dok se nije vidjelo kako to treba raditi. U početku se radilo primitivnim sredstvima dok se vidjelo da tako ne može. Onda je nabavljena krupna mehanizacija, posao je krenuo brže i ‘otpao’ je dobar dio radnika. Ostalo ih je stotinjak”.

U tijelu brana Krupac, Slano i Vrtac, kaže Rajković, ugrađeno je oko 3,5 miliona kubnih metara materijala. Sve tri brane su tipa zemljanih nasutih brana od šljunka, pijeska i kamena, sa nepropusnim jezgrom od ilovače.

“Prva brana koja se počela praviti je Krupac. Kako se ispostavilo da ima više vode nego što je projektovano, visina brane je povećana za metar i po i tako se dobila dodatna količina vode, odnosno dragocjena rezerva potencijalne energije”.

Povećanjem visine brane dobijeno je deset miliona kubika dodatne vode.

Za svaku branu vezana je, kaže Rajković, makar jedna zanimljivost koju on i njegove kolege i danas kada se sretnu prepričavaju, jer za njih brane nijesu same betonske gromade.

“Kada je rađena brana Liverovići, prvi put smo se susreli sa hidrotehničkim betonom, pa je angažovano nekoliko instituta da naprave kvalitetan beton. Probna tijela betona ugrađenog u branu pokazala su rezultate skoro duplo bolje od traženih, pa je jedan element od tih tijela odnesen i izložen na Građevinskom fakultetu u Beogradu gdje se mislim i sada nalazi”.

Najdraža brana i ona na koju je najviše ponosan je ona na jezeru Slano, možda zbog toga što prvobitno nije bila planirana.

Nju je, praktično, izdejstvovala vojska.

“Prvobitno je projektovana brana Vrtac, na koti 617, sa 170 miliona kubika vode, ali bez brane Slano. Tome se usprotivila vojska jer bi ta akumulacija potapala aerodrom na Kapinom polju i vojne objekte duž garnizona i dolinom Zete, Vukov most i sve do iza mosta na Duklu. Projektant, firma ‘Energoprojekt’ iz Beograda, predložio je novo rješenje da se rijeka Zeta nadvisi nasipom i zagradi od objekata.

Došao je čitav Generalštab, na čelu sa Gošnjakom i Dapčevićem, na razgovor sa stručnjacima ‘Energoprojekta’. Vojska nije pristala ni na to rješenje pa je brana Vrtac spuštena tri metra i projektovana je izgradnja brane Slano na koti 621, pa su sada te dvije brane obezbijedile 170 miliona kubika vode”.

Priznaje da se takve brane nijesu mogle raditi a da se ne napravi neka greška.

Srećom, kaže, sve su istog trenutka ispravljane, pa posljedica nije bilo.

“Kada smo radili prolaz kanala ‘Zeta I’ ispod Carevog mosta, nijesmo bili obazrivi pa smo prilikom iskopa otkopali noseći stub jedne noge od mosta i otkrili da je ta noga utemeljena na hrastovim šipovima.

Rekao sam im da odmah zakopaju nogu mosta kako ne bi došla u dodir sa vazduhom. Došli su stručnjaci iz Beograda i napravili su novi projekat prolaza vode ispod Carevog mosta”. Gradnja brana i stvaranje akumulacija, kaže Rajković, nije bio uspjeh jednog čovjeka već svih njih koji su radili. I svi oni, kada danas obiđu te brane, odvedu goste da vide čuvena nikšićka jezera, i s pravom ih doživljavaju kao “svoja”.

“Kada se sretnem sa kolegama koje su radile na branama odmah počinjemo priču o njima. Goste obično vodim do Krupca i jezera Slano i mislim da bi tebalo da ih bolje valorizujemo. Moja sestrična iz BiH kada dođe i prošeta da ovih jezera uvijek s ponosom kaže kako je te brane njen ujko radio”, ne bez manjeg ponosa kaže i Rajković.

Ležiš i primaš platu

“Izradom energetske studije korišćenja vodnih snaga Crne Gore za proizvodnju električne energije i termo energije koju su radili stručnjaci Elektroprojekata iz Ljubljane i Energoprojekta iz Beograda, došlo se do rezultata da vodne snage i termoelektrane Crne Gore raspolažu sa 7.500 GWh, do tada iskorišćeno samo 3.300 GWh. Neko je tada od tih stručnjaka nezvanično izračunao da kada bi se kompletna snaga iskoristila, da bi svaki stanovnik Crne Gore imao platu a da ne radi”, kaže Rajković.

Disciplinovani Njemac i donski kozak

Prisjeća se Rajković da su sa njima tada, u HE Glava Zete radili i strani državljani – jedan Njemac i trojica Rusa.

“Mašinski inženjer Edvard Karner ostao je ovdje nakon Drugog svjetskog rata. Radio je u preduzeću ‘Radoje Dakić’, odakle je došao u Nikšić. Od njega se mnogo moglo naučiti u pogledu discipline i radnih obaveza. Građevinski inženjeri, emigranti iz carske Rusije, Vlado Molodenski i Nikola Avramov bili su skromni i radni ljudi. Molodenski je bio donski kozak, pa smo ga tako i zvali što je njemu bilo drago. Treći Rus bio je Mihail Hvastunov, koji je bio pukovnik Carske ruske vojske i ataman o čemu je rado pričao. Radio je u administraciji i ljutio se kada bi njegovi saradnici zatajili u poslu”.

Dva gola odjednom

Jedan događaj, koji nije vezan za gradnje brana, Rajković uvijek rado priča.

“U tadašnjem Titogradu igrala se fudbalska utakmica između ‘Budućnosti’ i ‘Željezničara’ uz Sarajeva. Radio sam tada u ‘Perućici’ i mi radnici zamolimo predsjednika sindikata da nam omogući odlazak na utakmicu. On to i uradi, obezbijedi ulaznice i nas šezdesetak na kamion, pa pravo za Titograd. Ode i on iako do tada nikada nije gledao utakmicu. Na ulazu smo se nekako svi razdvojili i on je otišao tamo gdje su najveći navijači ‘Budućnosti’. Kako ‘Budućnost’ da go tako navijači skaču, a on samo sjedi. Tada ga upitaše da li navija za ‘Željezničar’ i počeše da ga provociraju, te on nemade kud nego napusti stadion. Redari su odmah ukapirali o čemu se radi. Prilikom njegovog izlaska padne i sedmi go za ‘Budućnost’. Čuje se navijanje, a on, onako zbunjeno, upita jednog redara šta se to sada desilo. Ovaj mu u šali odgovori da smo dali dva gola odjednom. Ujutro, naš predsjednik sindikata, uz kafu, kolegama koji nijesu bili na utakmicu prepričava kako je bilo i kaže – ‘Čak su im i po dva gola odjednom davali’”.

Galerija

( Svetlana Mandić )