Proljeće je, proljeće, a u njima (identitetska) zima

U rasprava oko raspada Jugoslavije često se može čuti teza da su svi mogući nacionalizmi i identitetske histerije bile tek paravan za pljačku. Ako među onima koji se protive ovakvoj tezi i ima pojedinaca čija elokvencija i argumenti nisu za olako odbacivanje, teško bi bilo efikasno i ubjedljivo oboriti tezu da je ključni adut svih ovdašnjih vlastodržaca kad žele da osude proteste protiv vlastite samovolje optužba protiv njihovih organizatora da su veleizdajnici, odnosno da žele da naruše slogu “našeg naroda“, da mu izbrišu identitet i izruče ga na milost i nemilost ovom ili onom hegemonu. Još devedesetih godina prošlog vijeka, kad su u Zagrebu izbile prve ozbiljne demonstracije protiv strahovlade HDZ-a, Franjo Tuđman je njihove lidere proglasio “Jugoslovenčinama“, oficirskom i djecom iz miješanih brakova, i tako dalje i tome slično. Kad su u februaru 2014, protesti potresli Sarajevo i Tuzlu, iz SDA je obznanjeno kako su demonstranti marionete u rukama mrzilaca Bosne i velikosrpskih agitatora. Grupu “Pravda za Davida“ su s vrha vlasti Republike Srpske prozivali pak za “antisrpsko djelovanje“. A i najnovije proteste u raznim gradovima Srbije, iz vrha Srpske napredne stranke proglašavaju “opasnim sektašenjem“ koje u suštini donosi korist kosovskim Albancima.

Kao i u mnogim drugim vladalačkim marifetlucima, najveći majstor ovakve retorike među južnoslovenskim političarima je Milo Đukanović. Otkad je prije dvadesetak godina “okrenuo ćurak“ pa od ponajvećeg zagovornika politike koja je Srbiju i Crnu Goru vidjela kao “dva oka u glavi“ postao indepentista, Đukanović je svaki protestni udar na svoju svemoć proglašavao “velikosrpskom zavjerom“. Istini za volju, nije da mu tamošnja opozicija nije u mnogo čemu i olakšavala posao. U njihovom folklornom srbovanju, često isprepletnom i sa podrškom ratnim zločincima, Đukanović je pronalazio savršen protivotrov svim suštinskim kritikama njegove politike. Jašući na ambivalentnom identitetskom osjećanju velikog dijela tamošnjeg stanovništva, Đukanović je ubijedio svoje pristalice da moraju da mu oproste “sitnice“ iz diktatorsko-autoritarne fascikle da bi on zauvijek spriječio da se Crna Gora “vrati pod velikosrpsku čizmu“. Dugo vremena je ulazak u NATO nazivao momentom kad će taj cilj biti nepovratno ostvaren, ali ispostavilo se, evo, da ni to nije spriječilo pomenutu vrstu propagande.

U tom smislu, aktuelni crnogorski protesti u organizaciji građanske inicijative “Odupri se 97.000”, a povodom “afere koverat” donijeli su hvalevrijedan novum. Protesti kojim se traže ostavke crnogorskog predsjednika Mila Đukanovića, premijera Duška Markovića, vrhovnog državnog tužioca Ivice Stankovića, glavnog specijalnog tužioca Milivoja Katnića, predsednika Agencije za sprečavanje korupcije Sretena Radovića, te članova Savjeta RTV CG i generalnog direktora te medijske kuće Božidara Šundića dolaze odozdo, kako se to kaže “iz naroda“, bez direktne logističke podrške “uobičajenih sumnjivaca“. Takođe, najvidljivija lica protesta su mladi ljudi, često oni u čijem odraslom životnom iskustvu i ne postoji druga Crna Gora osim one nezavisne. U tom kontekstu, oni odbijaju bilo kakvu vrstu “identitetske histerije“. Oni primarno traže demokratiju i socijalnu pravdu, a ne bilo kakav apstraktni nacionalni ili nacionalistički konstrukt. Interesuje ih budućnost, a ne beskrajne revizije i reinterpretacije prošlosti. Kao takve, Đukanovićeva vlast ne može ih efikasno dezavuisati kao eksponente bilo kakvog “velikosrpstva“ ili “putinofilije“. Nije da ne može da pokuša, ali teško da je moguće da ljudi u to masovno povjeruju.

Opšte je mjesto u komentarima na regionalne prilike da najveći dio postjugoslovenskih država i dalje funkcioniše po principu spojenih posuda. U tom smislu, sudbina Mila Đukanovića nipošto nije nepovezana sa sudbinama Aleksandra Vučića, Milorada Dodika,Bakira Izetbegovića, Dragana Čovića i inih. Takođe, sudbina podgoričkih protesta direktno je povezana sa sudbinom aktuelnih ili budućih protesta u Beogradu, Banjoj Luci, Sarajevu i drugim gradovima ovog dijela svijeta. Od postjugoslovenskih država Crna Gora je najmanja i često je služila kao “maketa“ za sistem vlasti koji se ustalio svuda u okolini, svih tih paraautoritarnih režima baziranih na kapilarnoj korupciji, “sigurnim glasovima“, kontroli masovnih medija, identitetskom prepariranju i ideji podjele društva na dva tabora između kojih ne postoji nikakva komunikacija, nego samo mržnja i fantazije o osveti i lustraciji. Ako takav sistem padne tamo, lakše će pasti i drugdje. Ako se tamo ljudi suprostave pasivnoj agesiji ucjene o “nacionalnoj slozi“ kao načinu borbe protiv “dušmana“, i drugdje će to biti lakše. Analogije o proljeću kao vremenu za novi početak stare su i izlizane, ali ne moraju nužno biti neadekvatne. Ako ljudima postane jasno da su koverte njihove korupcije direktno povezane sa kovertama u kojima čuvaju dokumentaciju kredita zahvaljujući kojima uopšte sastavljaju kraj s krajem, a čije vraćanje će im decenijama uticati na živote, možda nam svima – i u simboličnom smislu – dođe proljeće.

( Muharem Bazdulj )