BLOG
Pismo iz Istanbula: Turci uvijek nađu vremena za kafu sa prijateljima
Istanbul je nevjerovatan grad koji se prostire na dva kontinenta, pun kontrasta i mogućnosti, tradicionalan i moderan u isto vrijeme
Još početkom srednje škole donijela sam odluku da studiram na FON-u u Beogradu, ali život me je odveo u Istanbul. Prije dolaska na studije imala sam priliku da obiđem par manjih turističkih gradova u Turskoj i bila sam oduševljena ljudima ovdje, njihovom ljubaznošću i gostoprimstvom. Tada nisam ni zamišljala da će baš ova država biti moja druga kuća. U septembru 2014. godine počela je moja istanbulska avantura.
Sjećam se svog prvog slijetanja u Istanbul i straha i uzbuđenja koje sam osjetila u momentu kada sam pogledala kroz prozor i vidjela krovove kuća, ulice, nebodere kojima čini se nije bilo kraja. I ulaska u zgradu aerodroma i gomilu ljudi iz svih krajeva svijeta, koji jure da stignu na letove i u redu za pasošku kontrolu. Bila sam pomalo šokirana, jer u našoj maloj Podgorici na tako nešto svakako nisam navikla. Zbog svih obaveza koje su me čekale na samom početku bila sam prinuđena da se brzo uklopim u taj haos. Kada sam se u jednom momentu osvrnula na par nedjelja mog boravka u ovom gradu, shvatila sam da sam počela da uživam u svemu tome. U tim godinama, ta velika promjena je bila upravo ono što mi je bilo potrebno.
Istanbul je nevjerovatan grad koji se prostire na dva kontinenta, pun kontrasta i mogućnosti, tradicionalan i moderan u isto vrijeme. Svoje prve slobodne trenutke ovdje sam koristila da obiđem poznate turističke atrakcije, ali čar ovog grada ne leži u njima. Milion malih ulica, prepunih kafeterija, pabova, mladih ljudi je moja prva asocijacija na Istanbul. To je duh ovog grada. Kvartovi u koje ne zalaze turisti, u kojima možete da posmatrate pravi život Turaka. Tada shvatite koliko su oni zapravo slični nama, jer uprkos tom brzom načinu života uvijek nađu vremena za kafu sa prijateljima. Ta njihova druželjubiva i znatiželjna priroda je na mene imala pozitivan uticaj i dala mi priliku da se bolje upoznam sa, do tada za mene, nepoznatim djelovima njihove kulture. Takođe me je motivisala da brže napredujem u učenju turskog jezika, koji je i bio moj primarni cilj, kako bih mogla da nastavim svoje studije ovdje.
Koliko je Istanbul velik, haotičan i multionacionalan grad shvatala sam i kroz svakodnevna putovanja od doma stacioniranog u azijskom dijelu do fakulteta koji se nalazio u Evropi. U početku se može činiti malo naporno i komplikovano, ali sam se brzo navikla i taj prelazak brodićem sa jedne strane na drugu koji je ispunjavao moju svakodnevicu.
Student sam četvrte godine Fakulteta za komunikacije, odsjek odnosi sa javnošću i advertising, na Univerzitetu Marmara i nosilac stipendije turske Vlade. Školovanjem ovdje sam jako zadovoljna, jer su mi pružene mnoge mogućnosti da unaprijedim svoje znanje i vještine. I to ne samo na turskom već i na engleskom jeziku, koji sam takođe znatno unaprijedila. Ono što mi je dosta pomoglo da se brže priviknem na novi sistem obrazovanja jeste predusretljivost mojih profesora koji su uvijek imali razumijevanja za moje nedovoljno poznavanje akademskog nivoa turskog jezika.
Studiranje u inostranstvu me je na neki način natjeralo da brže odrastem. Natjeralo me je da se osamostalim i da bolje upoznam sebe. Naučilo me je da budem tolerantnija i komunikativnija i da cijenim trenutke provedene kod kuće sa porodicom i prijateljima. Pružilo mi je mogućnost da upoznam ljude iz svih krajeva svijeta i da upoznam prijatelje koji su postali moja porodica daleko od kuće.
Uporediti moj rodni grad Podgoricu i Istanbul je težak zadatak, jer su u pitanju dva potpuno različita stila života. Istanbul je grad sa puno više mogućnosti i po tempu života je puno brži. Podgorica je mirnija, ali je upravo ta mirnoća ono što prija i što je bijeg od stresnog života u velikim gradovima.
Moj život ovdje se bliži kraju. Ko bi rekao da ovako veliki grad može stati u tako malog čovjeka? Ja sada Istanbul nosim negdje dalje sa sobom.
( Sara Antanasijević )