Skadarskom jezeru sude klopke na Bojani

Osjetilo se po zvuku. Noć je bila i samo su rekli: “Diži!” Trebalo nam je od jutra do sjutra uveče da se izvadi. Nijesmo znali šta da radimo sa tolikom ribom. Slali smo do Dubrovnika da se prodaje…”

Jedan od najiskusnijih crnogorskih ribara Dželal Hodžić, sa sjetom priča o noći između 20. i 21. oktobra 1971. godine, kada je samo jedna kalimera na Bojani ulovila 23 tone ribe. „To je bilo moguće. Riba je migrirala da bi išla na mriještenje”, kaže Hodžić koji je i izvršni direktor nevladine organizacije “Zeleni korak”.

O snazi jata koje migrira, ali i o nekadašnjem bogatstvu ribljeg fonda u Skadarskom jezeru, crnogorski ribari danas mogu samo da se prisjećaju. Metalne konstrukcije isprepletane običnim ribarskim mrežama, postavljene širinom cijelog korita rijeke Bojane u Skadru sprečavaju migraciju ribe u oba smjera i vraćaju u surovu realnost.

Mreže su postavljenje u obliku latiničnog slova “V” što jata tjera pravo u zamku, odakle ih ribari love improvizovanim kalimerama. Da su te pregrade, ili daljani, kako ih u Albaniji zovu, jedan od glavnih razloga što je u jezeru iz godine u godinu manje migratornih vrsta, već duže ukazuju crnogorski ribari i ekolozi.

U krajnjem, napominju, to može dovesti do ekološke katastrofe i nestajanja pojedinih vrsta, kao što je slučaj sa jadranskom jesetrom, koje od osamdesetih godina prošlog vijeka nema u Skadarskom jezeru.

Crnogorski ribari smanjenje ulova skakavice, cipola i sličnih vrsta, koje uzvodno rijekom Bojanom migriraju iz mora u Skadarsko jezero radi mriještenja, smatraju dramatičnim. Pregrađivanje, takođe, loše utiče na ionako ugroženu jegulju po kojoj je Skadarsko jezero poznato, a koja u svom reproduktivnom periodu prelazi nevjerovatan put do Sargaškog mora.

Iako zajednička, ribarska politika Evrope ostavlja državama da pojedinačno regulišu slatkovodno ribarstvo. Nesmetana migracija riba, ili zabrana pregrađivanja, podrazumijevano je pravilo svakog evropskog dokumenta i dobra praksa na koju se oslanjaju kreatori politika.

Daljane, kao tradicionalni alat za ribolov, u Albaniji koriste vjekovima. Kroz različite periode uvijek je bio veliki interes posjedovati ovo lovište. Prije više od pola vijeka koristilo se i za industrijski izlov.

Svjedočanstva i studije pokazuju da su do kasnih 80-tih i sredine 90-tih albanske vlasti kontrolisale rad tih „vrata” na Bojani, da bi poslije dramatičnih društvenih i političkih događaja i promjena u Albaniji uslijedio period potpuno zatvorenog prolaza koji su, bez institucionalnog nadzora, koristile lokalne albanske porodice.

Danas su daljani u rukama koncesionara, a pod prismotrom nadležnih službi i inspekcija. Pravila su utvrđena zakonom, ali, prema svjedočenju pojedinaca, mogućnosti zloupotrebe i dalje su velike. Stanovnici Skadra o tome nerado govore, naviknuti na to da je mreža, gotovo uvijek - razapeta.

Daljane smo obišli u avgustu, kada, prema zakonu prolaz mora biti otvoren. Uklonjeni djelovi metalne konstrukcije to su i potvrđivali, ali ne i razapeta kalimera koja je visila u vazduhu. Nekoliko dana kasnije, mrežu nijesmo zatekli, a naše pokušaje da zabilježimo kamerom taj dio rijeke spriječila su dva mladića koji su prišli čamcem i zaprijetili da ne smijemo da snimamo privatni posjed.

Sve po zakonu, a ribe je sve manje

U albanskoj Vladi tvrde da se posljednjih godina ovim ribarskim alatom upravlja isključivo po zakonu. „A zakon je vrlo jasan”, ističe Roland Kristo, zamjenik ministra poljoprivrede u albanskoj Vladi.

„Dva su osnovna principa koja moramo da poštujemo. Prvi je vrijeme kada bi daljani trebalo da budu otvoreni, da nemaju nikakvu vrstu mreža i da riba može slobodno da se kreće. Drugi, dimenzija otvora u mrežama i mreže koje se stavljaju na daljane”, objašnjava on u razgovoru za Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore i Balkansku istraživačku mrežu (CIN-CG/BIRN).

Prema Zakonu o ribarstvu Albanije, daljani na Bojani moraju biti otvoreni od 15. marta do 31. avgusta, da bi u drugoj polovini godine bili zatvoreni. Koncesija se dobija na dvije godine, a aktuelni koncesionar se, tvrde, pridržava pravila, o čemu brine Organizacija za menadžment i čuvanje Skadarskog jezera.

„Daljani nijesu od danas, to je tradicija. Od 2016. u nadležnosti su naše organizacije. Oni su pola godine otvoreni, a onda zatvoreni. I u tih šest mjeseci kada su zatvoreni ima dana kada bi trebalo da bude otvoreno. Ove dane mi kontrolišemo. Mi to ne radimo, „na sreću”, ili kako bi favorizovali nekoga. Samo želimo da pružimo podršku umnožavanju ribe na Skadarskom jezeru”, objašnjava čelni čovjek te organizacije Arijan Cinari.

Ulog je, vjeruje on, preveliki da bi se neko usudio da krši propise. „Mislim da nema takvih junaka koji bi rizikovali licencu zbog dana, dva, ili sedmicu krivolova”, kaže Cinari.

Da takva pravila ne doprinose mnogo obnavljanju ribljeg fonda objašnjava ihtiolog Danilo Mrdak. On opisuje suštinu samog alata, a to je da ribu zaustavi i ulovi upravo u vrijeme migracije.

„Ja ne poznajem njihove pravilnike i ne znam koje to doba kad su rešetke zatvorene, ali pretpostavljam da je to polovina godine kad se dešava migracija. Jer, nije niko lud da te uređaje drži zatvorene kad riba ne migrira”, kaže Mrdak.

On i crnogorski ribari nemaju dilemu: daljani su glavni razlog zbog kojeg skakavica ne ulazi u Skadarsko jezero i zbog čega cipole i kuble skoro da nema.

„Albanci su zatvorili jezero, ne može đa’olji zalak proć. Još iz vremena Envera Hodže se to zatvara i lovi i ne dozvoljavaju ovamo ribi... Nemamo ništa ove godine; gambora, lice… ničega. Nekad štapovima, sada mrežama. Jedino malo kuble”, kaže za CIN-CG/BIRN Marko Mašanović, član Udruženja profesionalnih ribara Ulcinja.

Precizna statistika ulova za posljednjih 40 godina ne postoji. Kada je propala društvena kompanija „Industriaimport” koja je upravljala ribarstvom na jezeru i zatvaranjem fabrike „Ribarstvo” u Rijeci Crnojevića, nestao je jedini pouzdani registar ulova na Skadarskom jezeru. Relativno pouzdani podaci za ulov u periodu 1947 – 1976. ukazuju da je u tom periodu iz godine u godinu dramatično opadao ulov vrsta koje migriraju iz mora u jezero. „U poslednjih 50 godina nije varirala samo ukupna količina ulova, varirirao je i udio pojedinih vrsta u ukupnom ulovu. Ovo se naročito odnosi na dvije od četiri najvažnije vrste (kubla i skobalj), kao i na zastupljenost nekih vrsta koje za ribarstvo nijesu interesantne (jegulja, ljolja, skakavica, klijen, pastrmka i jesetra)”, navodi se u studiji Procjena uticaja na životnu sredinu brana na Morači na riblju faunu rijeke Morače i Skadarskog jezera (Danilo Mrdak, 2009). Njen autor ni nakon decenije nema dilemu. „Ne postoji drugi razlog zašto skakavica, odnosno cipol ne ulazi i nema je više u količinama na koje su navikli ribolovci, u Skadarskom jezeru. Ne postoji drugi razlog zašto nema kuble. Otkad je u Albaniju stigla demokratija, naši ribolovci su u konstantnom problemu, jer imamo stalno smanjenje ulova... Jedino u godinama kada je nivo vode iznad rešetaka uspije nešto da prođe... Ali zavisimo od boga“, kaže Mrdak. S obzirom na to da je Skadarsko jezero zajednička teritorija dvije države, ono mora biti i zajednička briga i interes. Pravila između dvije zemlje se moraju uskladiti. Crnogorski zakon o slatkovodnom ribarstvu,usvojen u martu prošle godine, prepoznaje alate i opremu za ribolov. On, za razliku od albanskog, članom 19 zabranjuje bilo kakvo pregrađivanje vode stalnim ili privremenim postrojenjima koja onemogućavaju slobodan prolaz ribe i drugim vodenih organizama.

„Istina da taj problem postoji odavno i da se pokušava riješiti. Mi smo zasebno pokrenuli inicijativu na zajedničkoj sjednici dvije vlade 3. jula prošle godine i predložili da mu se pristupi sistematično, a ne “ad hok”. Treba napraviti sporazum o upravljanju resursima u jezeru i Bojani”, kaže Slavica Pavlović iz crnogorskog Ministarstva poljoprivrede. Crna Gora će tražiti da se kroz treću fazu projekta Očuvanje i održivo korišćenje Ohridskog, Prespanskog i Skadarskog jezera, koje sprovodi njemačka organizacija GIZ napravi naučna procjena o tome da li i na koji način brane na Bojani utiču na smanjenje populacije.

„Evidentno je da postoji smanjenje cipole i kuble i treba doći do preciznih podataka kako bismo pripremili plan za upravljanje jezerom. Sve što onemogućava nesmetano kretanje ribe je zabranjeno. Slatkovodno ribarstvo načelno je pitanje nacionalnog nivoa, ali ako se ono manifestuje i van granica, mora se rješavati određenim sporazumima i moraju postojati jasna pravila - jedna zemlja ne može da trpi zbog negativnih odluka druge”, kategorična je Pavlović.

Jegulja na crvenoj listi

Posebno je važno zaštititi jegulju, koja je od 2010. godine na IUCN, The International Union for Conservation of Nature, crvenoj listi ugroženih vrsta.

Jasne su i preporuke Evropske unije i Generalne komisije za ribarstvo u Mediteranu za stalnim monitoringom jegulje. Nalazi se na Anex-u III Barcelonske konvencije, a postoji posebna EU direktiva o jegulji (EC No. 1100/2007). Ribarski podaci ukazuju da je na istorijskom minimumu.

„Moramo da imamo zajednički pristup. Da napravimo zajednički plan upravljanja jeguljom kao resursom. Kad ona u februaru, martu, aprilu dođe kao mlađ, može da uđe u Bojanu i naš sistem se puni, ali problem je što joj ne dozvoljavamo da ode”, kaže ihtiolog Danilo Mrdak.

„Nje ima u čitavoj Evropi. Mnogo je više na atlantskoj obali, tako da je ovo malo što sprečavamo “kap u moru”. Ali nije u redu da mi ubiramo benefite dobrog broja na atlantskoj obali, a da nas bude baš briga, ne znamo je li nam mlađ jegulje iz Španije, Albanije, Grčke. Mi uzimamo dobar ulov sa raznih strana, ali ne puštamo 40 odsto da se vrati i pokuša da se izmrijesti.”

Da je jegulje u jezeru iz godine u godinu sve manje potvrđuje Nikola Vujanović koji već deset godina zabacuje vrše, tradicionalne mrežaste zamke za jegulje.

„Sve više novih alata i znanja potrebno je da bi se nešto uhvatilo. Sjećam se kada sam počinjao, lovio sam deset puta više nego sad,” kaže Nikola govoreći o periodu od prije petnaestak godina.

Kao razlog opadanja količine jegulje u jezeru, između ostalog, navodi i pregrade na Bojani: „One zaustavljaju sve što krene na jednu ili drugu stranu rijeke. Tako, sva jegulja koja na jesen krene na mriješćenje ka moru biva uhvaćena u njihove mreže. To se mora odraziti na opšte stanje”, objašnjava on.

U albanskoj Vladi odbacuju takve tvrdnje: „Jegulja je ugrožena u cijelom svijetu, razloge je teško naći”, kaže Roland Kristo, zamjenik ministra poljoprivrede u albanskoj Vladi. „Činjenica je da jegulja nema manje samo kod nas. Manje je i u Sredozemnom moru. A što se tiče izvoza, ni Albanija ni Crna Gora ne mogu da je izvoze u zemlje Evrope, jer je zabranjeno da zemlje EU kupuju jegulju iz zemalja izvan Unije, a crnogorsko i albansko su mala tržišta “, objašnjava Kristo i dodaje da nikome nije u interesu da radi protivzakonito. Što se tiče odnosa dvije strane Skadarskog jezera, Crnoj Gori se zamjera zbog zagađenja, krivolova, nepoštovanja brojnih utvrđenih pravila. Koce, tradicionalni način lova jegulja u Crnoj Gori, u Albaniji je zabranjen.

„Utvrdili smo da se pod vodu stavljaju dva ili tri reda mreža, a širina od deset metara koliko smo inicijalno dozvolili, stigla je do sto metara i tada smo rekli “stop”. U to se, međutim, tokom snimanja u Skadru, nijesmo uvjerili. Arijan Cinari nam je ljetos objasnio da njihova Organizacija uklanja nelegalne alatke iz jezera i da će posao biti završen za nekoliko dana. Ni mjesec kasnije to se nije desilo.

Ekološkinja Dijana Beko objašnjava da su jegulje ugrožene zagađenjem, krivolovom i klimatskim promjenama. Na pitanje o uticaju dajlana, diplomatski odgovara:

„Upravljanje branom, po propisima ili ne, značajno utiče na broj i vrste ribe. Ako se dobro upravlja utiče na ribu, ako ne, to se odražava na ribu i život u Skadarskom jezeru”.

Problem pominju, ali ga ne rješavaju

Postoje brojna pitanja koja dvije strane moraju da usklade i riješe zbog održivog upravljanja ribarstvom. Problem rešetaka na rijeci Bojani više puta je pominjan na sastancima, seminarima i radionicama na kojima su se sastajale albanska, makedonska i crnogorska strana u okviru projekta GIZ-a.

Održivo upravljanje ribarstvom Prespanskog, Ohridskog i Skadarskog jezera je moguće, ali nikada nije inicirano. Rezultat tih razgovora je ukazao da bi ovaj problem trebalo rješavati na višem nivou između država. To je međudržavni problem koji se ne može riješiti razgovorima između ribara, ribarskih društava ili ihtiologa.

Da su „krivolov i upotreba nedozvoljenih sredstava za izlov ribe u rijeci Bojani, naročito korišćenje zamki za ribe, negativno uticali na migratorne vrste riba u jezeru”, konstatovano je i u Planu upravljanja Skadarskim jezerom u Albaniji. U studiji koju su pod pokroviteljstvom EU pripremile albanske, crnogorske i međunarodne organizacije navedeno je i da upravljanje ribljim fondom u jezeru dodatno pogoršava nedostatak efikasnog prekograničnog planiranja.

Iz Nacionalnih parkova Crne Gore napominju da bi u narednom periodu trebalo sprovesti ciljano istraživanje koje će dati precizne podatke o brojnosti migratornih riba u Skadarskom jezeru, a nakon toga oformiti međudržavnu komisiju sastavljenu od ihtiologa, predstavnika ribarskih udruženja, Nacionalnog parka, koja bi obišla lokacije gdje postoje rešetke na Bojani i koja bi dala mišljenje o stanju na terenu, obimu problema i nakon toga na nivou ministarstava poljoprivrede, a možda i na nivou visokih državnih predstavnika dvije zemlje razgovarati o rješavanju problema. U crnogorskom ministarstvu će upravo to i da zahtijevaju.

„Zahtjev sa naše strane će biti da nauka odgovori, da li i na koji način rešetke utiču na smanjenje populacije ”, kaže Slavica Pavlović.

Punila se kasa duždu i sultanu

Vrijednost jezera i sliva Bojane izuzetna je u ekonomskom smislu. Kroz istoriju je pokušano regulisanje korišćenja daljana. Zapisano je da je 1908. godine opština Skadar od toga zarađivala 36 hiljada francuskih franaka, što je bio veliki novac.

Novinar i publicista Mustafa Canka priča kako je kroz istoriju taj prostor uvijek bio interesantan: „Ako vi znate da se na tom prostoru može stalno loviti, da je stalna migracija ribe, onda znate i vrijednost toga. U katastru Skadra iz 1416. godine upisani su daljani. Lovišta se nalaze u katastru opštine Skadar. Imate tačno tamo zabilježeno kome pripadaju. Ona su mogla biti uzeta u zakup, godišnja naknada se određivala, kao i ukupna zarada države. Govorilo se da Mlečanima donosi profit, a kada su Osmanlije zauzele Skadar pričalo se da one donose značajan prihod. To je išlo u državnu kasu, kod sultana. Cijeli prostor je uvijek bio interesantan i valorizovao se, kako bismo danas rekli.” On napominje da je za vrijeme Knjaževine Crne Gore postojao ugovor sa Skadarskim sandžakatom o tome da se tri dana u godini, kada migriraju jegulja i skakavica podignu pregrade da bi i Ulcinjani mogli da love.

( Irena Rašović )