Crnogorci su uz Veronik pjevali na kreolskom

Džez pjevačica i kompozitorka Veronik Erman Samben (Véronique Hermann Sambin) je protekle sedmice održala koncert u punoj sali Nikšićkog pozorišta na kojem je ostavila poseban utisak na prisutne, ali i na one koji su “iz druge ruke” slušali o pjevačicinom glasu.

Za “Vijesti” kaže da je njena muzika i karijera nastala iz potrebe da prenese kreolski jezik i vrijednosti koje on i tradicija Kreola nose. Njen životni lijek, alat i energija je muzika. Na nastupu u Nikšiću publika je pjevala sa njom uz riječi “tu tu ni...” njenog maternjeg jezika. “Gola” ili “tu tu ni” je ona pred muzikom, objašnjavala je prisutnima koji su je pozdravili osmijesima i dugim aplauzima nakon svake izvedbe. Erman Samben je kompozitorka, tekstopisac i pjevačica iz Gvadalupea, raskošnog glasa i specifične energije karipske kulture. Njena muzika ostavlja daje poseban dojam slušaocu, a govori o bogatstvima prirode, ljepoti okeana i vulkanskih stijena. “Vijestima” kaže da, osim muzike, planira da se posveti i pozorištu.

Kompozitorka ste, tekstopisac i pjevačica, muziku ste unijeli u svoj život... Kako je došlo do toga, kako ste se pronašli i odlučili za tako nešto?

Osjetila sam potrebu da, nakon desetak godina provedenih u Parizu, pišem i pjevam na kreolskom koji je moj maternji jezik. Nakon rođenja moje kćerke, preispitivala sam svoj način života. Htjela sam da i njoj da prenesem vrijednosti koje sam naslijedila i koje su mi bile drage... Htjela sam i da usaglasim mišljenje, riječi i djela.

Na koji način gledate na muziku, osim kao umjetnost?

Muzika liječi. To je alat, vektor, snažan provodnik, ali pod uslovom da znate kako da ga koristite.

Šta je to što kroz muziku želite da kažete svijetu?

Ja se ne obraćam svijetu, već pojedincu. Teme su brojne... Ako bih izdvojila samo jednu, rekla bih da pozivam pojedinca da otkrije sebe, da otkrije život, beskrajno veliki i beskrajno mali.

U nekim Vašim pjesmama kao da se primjećuje melanholija i nostalgija, posebno kada pričate o zavičaju, da li je to tako?

Više je nježnost nego melanholija ili nostalgija. U mojim pjesmama ne postoji žaljenje ili vezanost za prošlost. Ali može postojati želja da se privuče drugo biće ka nečemu nježnom, i to samo zahvaljujući melodiji i bez nametanja sebe.

Vaša djela su bogata karakteristikama tradicionalnih zvukova, i to multikulturalnih tonova. Odakle i u čemu pronalazite inspiraciju?

Inspiracija je svuda i pronalazim je svuda oko sebe, i to ne samo slušajući druge muzičare. Sviđa mi se muzika razgovora, specifični zvuci gradova ili sela, ples oblaka, zamisao tišine...

Neke Vaše pjesme govore i o prirodi i njenim bogatstvima, ali i o tome kako joj čovječanstvo isto to i oduzima... Ta ljubav i angažovanost je primijećena i u Vašem obraćanju publici na koncertu u Nikšićkom pozorištu. Na koji način ljudi mogu ispraviti neke postupke i doprinijeti boljem životu u svijetu?

Želimo da obiđemo svijet, ali mi uopšte ne poznajemo naše okruženje. Poznajemo Ajfelovu kulu, Nijagarine vodopade, Kineski zid, Sahat kulu u Podgorici... Ali ne znamo kako opisati ili imenovati drveće koje se nalazi na putu kojim idemo svaki dan. Pokušavam da nađem vrijeme da posmatram... Vrijeme za detalje... Takođe, pokušavam i da ne gomilam predmete, odjeću, cipele... Nemam neki čudesni tajni recept, ali mislim da za bolji život treba biti okupiran lijepim stvarima i zabaviti se bez nanošenja štete drugim ljudi. Što je teško.

U Vašem drugom albumu “Basalte (Bazalt)” govorite baš o blagu sakrivenom u morskim dubinama... Šta je inspiracija i šta je poruka albuma?

Draga kamenja su nam poznata, ali ona koja nam služe kao svakodnevni temelj su mnogo manje poznata. Nazvala sam svoj album “Bazalt”, po kamenu koji je prisutan na svim kontinentima, a nalazi se duboko u svim okeanima. Taj kamen je, takođe, sinonim za “obećanje” u Gvadelupeu.

Kakav je utisak ostavila Crna Gora na Vas? Da li ste stigli da vidite neke lokacije i šta Vam se posebno dopalo?

Pejzaži su umirujući, impresivni, grubi. Takođe, bili smo veoma dobro primljeni u Francuskom instituta.

Da li džez muzika, možda slično kao i priroda, na neki način zapostavljena danas?

Zapostavljena, mislim da ne. Džez je postao klasika, džez je u kulturi neizbježan. Jednostavno, nekada postoje struje koje se nameću, traže brzinu i veću proizvodnju, Nametnuto je biti “prvi”, slijediti šablon, biti ili postati zatvoren... Džez, kao i sve drugo što je živo, biva napadnut od strane ove đavolske struje.

Napravili ste i elektro-poetsku predstavu... Šta je bila inspiracija i šta je bio najveći izazov?

Htjela sam da stavim stare pjesme na aktuelne zvuke i muziku. Pokušala sam, prvi put, da pišem zajedno sa drugim tekstopiscem, jer inače imam običaj da sama pišem. Mogu reći da me je ova vježba obogatila i da sam mnogo naučila.

U toj predstavi ste komponovali muziku za tekstove pjesnika Pol Lorens Danbara (Paul Lorence Dunbara)...

Da. Paul Laurence Dunbar. Kada je pero lijepo, nema ništa više da se radi osim da se prepustite komponovanju. Kada postoji želja, sve postaje lako.

A osim ovoga, radili ste i predstavu za djecu... Koja je razlika u stvaranju za djecu i odrasle?

Djeca su nemilosrdna! Sve u svemu, držim se istog mota za obje publike: Držati budnu publiku, tokom i nakon predstave, bez provokacije, bez površnosti.

Kakvi su utisci nakon večeri u Nikšiću, da li je publika ispunila Vaša očekivanja?

Publika je bila vrlo receptivna. Crnogorci su čak i pjevali na kreolskom!

Kakvi su Vaši dalji planovi?

Album je u pripremi, sa posebnom režijom... Imam želju da uplovim u pozorišnu priču...

Strast prema muzici gaji od malena

Veronik Erman Samben (Véronique Hermann Sambin), rođena je 1974. godine na ostrvu Gvadalupe, gdje je još kao vrlo mlada otkrila strast prema kubanskoj muzici i plesu zuk.

Sa 17 godina je napustila domovinu i otišla u Evropu kako bi nastavila školovanje. Pisanju i komponovanju se potpuno posvetila 2008. godine, pronalazeći inspiraciju u zvukovima udaljenih područja. Džez je imao odlučujući uticaj na njeno stvaralaštvo i karijeru, posebno muzika pjevačice Ele Ficdžerald (Ella Fitzgerald), Natali Kol (Natalie Cole) i saksofonista Ksavier Rišardo (Xavier Richardeau) koji je kasnije postao njen muzički direktor, a ta saradnja je dovela do Sambeninog prvog albuma “Ròz Jériko”. Poziv vizuelnim umjetnicima, pjesnicima i tekstopiscima sa ciljem da naprave elektro-poetsku predstavu “Rasinovan” uputila je 2011. godine, a za tu priliku je komponovala muziku za tekstove afro-američkog pjesnika Pol Lorens Danbara. Takođe, piše i predstavu za djecu “Calyps et Compagnie”. Svoj drugi album pod nazivom ‘’Basalte’’ objavila je 2015. godine. Nastupala je na mnogim festivalima širom svijeta.

( Jelena Kontić )