Jana Maričić: Hamletove strepnje i dileme smo do 30. preživjeli skoro svi

U pozorištu se uvijek radi o “pitanjima života i smrti”, kaže za “Vijesti” mlada rediteljka Jana Maričić koja je režirala komad “Severoistok“, po tekstu Torstena Buhštajnera napisanom na osnovu istinitih svjedočenja preživjelih u talačkoj krizi u Moskvi 2002. Predstava će biti izvedena u Crnoj Gori u okviru “Beo Art” revije koja počinje sjutra a traje do 12. marta. Komad “Severoistok”, u koprodukciji „Beo arta“ i Bitef teatra, otvara ovu manifestaciju u Podgorici u KIC-u “Budo Tomović”, dok je dan kasnije na repertoaru u hotelu “Mediteran”, a takođe se našao i na repertoaru Nikšićkog pozorišta sinoć, kao i Zimske scene Barskog ljetopisa, večeras u Dvorcu kralja Nikole.

“Likovi koji pred publikom ubjedljivo i autentično oživljavaju prizore ovog stradanja su Čečenka koja učestvuje u napadu, Ruskinja koja se našla u publici i Letonka koja je tada spasavala žrtve. Njih smjelo i delikatno tumače Katarina Žutić, Jovana Gavrilović i Milica Janevski”, najavljeno je iz “BeoArta”. Jana Maričić tim povodom za “Vijesti” govori o predstavi i svom rediteljskom angažmanu ističući da je zahvalna na tome što radi ono što voli, ali i otkriva jednu zanimljivu ljubav koju gaji prema - “Partizanu”.

Predstava “Severoistok” donosi vrlo ozbiljnu, potresnu tematiku stvarnosti kojoj čovjek ne zna kada može biti izložen. Da li je otežavajuća okolnost, u smislu odgovornosti, prilikom rada na ovom komadu bila ta što je tekst nastao po istinitim svjedočenjima preživjelih u talačkoj krizi u Moskvi 2002. godine?

U pozorištu se uvijek radi o “pitanjima života i smrti”, odnosno osjećanja i motivacije likova se uvijek zaoštravaju do te tačke. U tom smislu, odgovornost rada na nekom komadu ne prepoznaje razliku između melodramskog zapleta i talačke krize. Štaviše, Buhštajner piše o istinitom događaju koji je preživjelo nekoliko stotina talaca, a Hamletove strepnje i dileme smo do tridesete preživjeli skoro svi.

Riječ je o situaciji kada je grupa čečenskih terorista upala u jedno pozorište i zahtijevala da Rusi povuku svoje trupe iz Groznog, tako da i radnja komada donosi sjećanje na priču čiji su akteri - pored terorista, koje su mahom činile žene - i publika i glumci... Da li je to uticalo na pripremanje ovog komada i kako se na simboličkoj ravni može sagledati činjenica da se baš u pozorištu, mjestu koje bi trebalo da je najmanje asocijacija na uskraćivanje ljudske slobode i prava na život, sve to i desilo?

Ne više nego što bi to bilo da se radnja komada odvija u prometnoj ulici, tržnom centru, aerodromu ili velikoj poslovnoj zgradi. Teroristi uvijek biraju mjesta na kojima ima puno ljudi, odnosno mjesta na kojima što većoj publici mogu skrenuti pažnju na sebe i utjeraju strah. U tom smislu, sasvim je logično da se jedan od najznačajnijih terorističkih napada odigrao u ogromnom pozorištu.

Posmatrati pozorište “Dubrovka” u ovom slučaju kao metaforu za ugrožene ljudske slobode, bilo bi banalno, patetično i neukusno, baš zato što komad govori o istinitom događaju iz neposredne prošlosti. Osim toga, nije terorizam tek neka pojava koja treba da nam ukaže na stvarnu opasnost. Terorizam je opasnost. Može da se desi svuda, u svakom trenutku, svima. Tu nema baš ničeg simboličkog.

Iz ugla rediteljke, šta biste rekli da je u fokusu Vaše interpretacije teksta - da li iskustvo koje prenose akteri, sam događaj, postupak/odgovor ruskih vlasti ili pak nešto treće?

Moj fokus u radu na ovoj predstavi je bio režiranje glume. Radila sam sa izvanrednim glumicama, imale smo vremena, mogla sam da probam određene stvari koje se tiču metodologije rada s glumcima i režiranja glume. Nešto od toga se pokazalo korisnim, nešto nije, ali ja sam sazrela, a one igraju vrhunski. Šta ćete više.

Za JDP ste radili i na predstavi “Sudnji dan”, prema tekstu Nila Labjuta o intimnim dilemama jednog preljubničkog para u noći nakon terorističkog napada u Njujorku 11. septembra 2001. godine. Mogu se povući paralele i sa “Severoistokom”. Da li kod Vas postoji neka prikrivena intentcija osvješćavanja i prikazivanja uticaja ovakvih događaja ili je u pitanju slučajnost?

I jedno i drugo. “Sudnji dan” govori o ljudima koje je zadesila nesreća tako što ih je zaobišla bomba i oni nažalost moraju da nastave da žive u veoma složenoj situaciji. “Severoistok” pak govori o strasti za preživljavanjem, o spašavanju svog ali i tuđeg života u okolnostima u kojima se tako nešto čini nemogućim. Jedno je Amerika, a drugo Rusija i Čečenija. Spremajući se za ove dvije režije koje su išle jedna za drugom, imala sam osjećanje da na svijetu ne postoji sigurna tačka. Uzroci takvom doživljaju sveta mogu biti mnogi, ali terorizam je sigurno jedan od.

Koliko je racionalno ostati hladnokrvan i ne osvrtati se na terorizam koji se dešava u svijetu, na ratove koji se vode, na patne i neuslovne živote ljudi koji nam se čine daleko, kako u prostornom tako i u mentalnom kontekstu?

Veoma je racionalno ostati hladnokrvan i svakom bih preporučila! Nema svrhe živjeti u patnji, strahu, osjećanju nepravde, gorčini, razočaranju. Pa ipak, to je teško i uspijeva samo budali.

Šta Vas posebno intrigira i privlači kada je u pitanju rediteljski posao? Smatrate li da kroz predstave i tematiku koju obrađujete imate mogućnost da izrazite i društveni angažman i da li teatar treba da sadrži i angažovanu crtu, kako društvenu tako i političku?

Teatar može da sadrži šta hoće, samo da je dobro. Svaki umjetnički čin je i politički. Odsustvo političkog sadržaja iz nekog umjetničkog djela je takođe politički čin, jer se neupitno dešava u političkom kontekstu. A što se tiče rediteljskog posla, veoma sam zahvalna što radim ono što volim.

Predstava „Kadinjača” je ostavila trag u srcima „grobara”

Sa druge strane, pored tih “ozbiljnijih” predstava, radili ste i “Kadinjaču”, koja je izvedena na proslavi 70. rođendana JSD Partizan. Kako je došlo do te inicijative i da li je ta predstava neka vrsta osvježenja u Vašem radu?

To je jedna od stvari koje sam radila sa pokretom GTR, a za mene i najlepša. Imala sam tremu od navijača u publici i od Duška Vujoševića i Bože Koprivice u prvom redu, a oni su posle “Kadinjače” došli i na druge moje predstave. “Kadinjača” je bila veoma ozbiljna predstava od pola sata, koja se odigrala dva ili možda čak tri puta i ostavila neizbrisiv trag u srcima nekoliko desetina Grobara koji su imali privilegiju da je odgledaju.

Pročitala sam i da gajite ljubav prema Partizanu, a drugačije nije moguće ni zaključiti. Kako izgleda voljeti grobarski tim? Rekla bih da je mnogo onih kojima to izgleda nemoguće. (Evo i sama spadam u tu grupu.)

I normalno je da Vam izgleda nemoguće. Mi smo jedno brdo, dva univerzuma.

Jedini problem pozorišta je nedostatak novca

Kao rediteljka mlađe generacije kako Vam se čini trenutna situacija, atmosfera u kojoj radite i kakav je položaj pozorišta i pozorišnih djelatnika uopšte?

Nema dovoljno novca i to je jedini problem. Nedostaje novac za pozorište. Budžeti za realizaciju jedne predstave su toliko mali da mi danas na samom početku procesa odustajemo od mnogih široko rasprostranjenih materijala za izradu, ali i od savremenih tehnologija izrade scenografije i kostima za jednu predstavu. Imamo sasvim dovoljno hrabrih, talentovanih, ambicioznih, iskusnih, vrhunskih pozorišnih umjetnika koji ne mogu ni da zamisle da naprave predstave kakve su pravili prije samo 15 ili 20 godina.

I to ne zato što su manje umješni nego tada, već zato što nemaju čime. Osim toga, pokušaj uvođenja trenda samoodrživosti u pozorište, a preko takozvanog punjenja blagajni, narušio je repertoar svake kuće koja se time zanijela. Sve ostalo je u najboljem redu. Atmosfera je odlična, pozorišni djelatnici su fantastičan svijet. Problem je samo novac.

( Jelena Kontić )