Ti si Crnogorka, ne smiješ plakati

Posvećeno svim radoholičarima, dokoličarima, i posebno, nezaposlenima - svi su oni na svoj način neobični ljudi. Već time što ne predstavljaju druge. Nego same sebe.

A sepstvo je, budimo iskreni, možda najteže opisivo u svakog čovjeka. Nije ni tip, ni karakter, ni lik. Razlikuje li se u dužini frekvencije, kose, nosa ili jezika, posve je nevažno. Neobičan čovjek posve je svoj. Ne nalikuje nikome, iako se mnogi u njemu prepozna. Najčešće je jednostavan, i naizgled posve običan. Zagledaš li mu lice, geste, građu, korak ili govor, odaje ga mala a odlučujuća razlika. Kao pisce, lopove nad lopovima, otisci na prstima pera. Stil sam.

1 Primalja

S njom započinješ život. Kao i filozofija sa sokratovskom majeutikom.

Ako i nije iskusna, možeš zaglaviti. Ili se roditi natraške kao prorok Muhamed i ja. No, uvijek se nađe neki sjajan mlad i plav Aškenaz liječnik što je tek započeo specijalizaciju. Baš je takav dr Metzger bio u Vinogradskoj. Spašava objema glavu: onoj koja te rađa i tebi koja se imaš roditi. Možda zato ti nemaš djece, jer si u nekom natražnjačkom izlijetanju dvostruko izašla iz izvora. Svijetu si tada rekla jedno vrlo neuobičajeno: Ne. Možda i jedino.

2 Sestra što daje injekcije penicilina

Još je živa. Zločesta je. Iako ima lijepo ime, po snovima. Razgovara sama sobom kad ide ulicom. Ne, ne žalim je. Iako su joj prsti bili fini, nokti uređeni i nalakirani, usnice kao i danas crvnim ružem usjajene, a jezik stroži od igle kojom ti u debelo meso uštrcava penicilinske injekcije. Pritom kaže, stisni zube, ti si Crnogorka, ne smiješ plakati. Ja navučem poslije svoje gaćice i dokoljenke - Dom je zdravlja tek par stotina metara od našeg stana - zategnem kopče na sandalicama, popravim plise na suknji i izađem putem pored Kina. Mrska mi je ta sestra što me onako upozorava što sam i kako se imam vladati. Znam, još me doma čekaju roditelji s prodikama o besmislenosti učenja bicikla, eto ti sad tvoga zanovijetanja. Odmah na veliki bicikl, pa se sad liječi. I boli me ta njihova metoda, da sama o svemu brinem. I škola, i klavir, i ritmika, i zbor poslije nastave, i orkestar. I ona velika tambura kao gitara jer imam duge prste. Kako će mi to svi platiti kad ih jednom njima opišem.

3 Krojač

S majkom ideš najčešće k njemu. Jer nema tada u konfekciji svega, za djevojke koje još nisu cure. Ja već tada povisoka, a on omanji čovjek. Duge bocunaste glave. Radnja mu tijesna. Na ruci naprstnjak i u drugoj metar. Mene i ne pogleda pažljivo. Nego mamu, koja je punijeg stasa. Obraća joj se s Gospođo profesor. Zapažaš da je naglasak na vokalu e. I ne znaš zašto zanimanje kazuje muškim rodom. Meni to smeta. Mama hoće najjednostavnije linije. Uvijek iste. Engleske. Po štof se ide u Zabok. Tamo su fabričke cijene. Isti mjesni krojač šiva i tati odijela. Lijepa prugasta, siva s tankim finim crnim crtama. Onaj jedan krojač postariji, moju mamu zadirkuje čim joj vidi sjedine, kad će u penziju. A ona se ljuti jer je tek priješla četrdesetu.

Meni mama da ublaži poslije kaže da mu ne zamjera, jer znaš, on puno pije.

Vidim i sama, popucale mu kapilare na nosu i pod očima.

5 Apotekarica

Liče jedna drugoj kao jaje jajetu. Izvana i iznutra kao nijedno zanimanje i zvanje jedno drugom. Nafrakane diskretno, s trepetljikama očiju, lutke što prevrću čuđenjem ako tražite generičko ime lijeka kojeg nema, okićene zlatom, hladne, prevrću uređenim prstima papirnate novčanice, i nekako se posebno jede ako ste oslobođeni participacije. Vraćaju vas liječniku ako je pogriješio s datumom ili dozažom, traže vam rodoslovlje do bijelih pčela trebate li neki netipičan lijek, mrzovoljne su i kad su lijepe, škrte i kad su bogate. Samo vam iznimno, ako vas znaju iz škole, sačuvaju u krizi, u nestašici, općem snabdijevanju i osiguravanju starudije, kutiju lijekova ispod stola da ne idete do prvog sela gdje vam jednako lijepa i dokona brineta kaže: Nema problema. Ali, to je tek jedna od tisuću. Imate cijenu samo ako ste vani, pa vam tad pošalju poštom one koje koristi vaša majka. A tamo, u zemlji najbolje farmakoindustrije, tamo je ljekarništvo prva pratilja medicine. Usuđuje vam se ljekarnica pjevnoga imena sugerirati novi lijek, izdati antibiotik u vikend, dati bez recepta na povjerenje ultra lijek protiv masnoća-jer vas kuže, jer znaju da nećete zeznuti, jer ga šaljete liječniku u svoju zemlju koji ga sam pije, jer ćete time uvećati sliku o velikoj i humanoj Francuskoj.

Najbolja medicina na svijetu kaže jedan moj mlađi liječnik, već profesor. Dodajem u mislima možda bi i naša bila u srednjouropskoj tradiciji da samo apotekari nose bijele kute. Jer u velikoj zemlji egalitarizma samo u bolnicama liječnici nose kute. Idete li u ambulantu u kvartu, i presretne li vas neki nonšalantan tip, ili polubijela tipkinja, vi nećete odmah znati tko je liječnik tko sestra a tko pacijent.

Ima jedna ljekarna na Trešnjevci gdje ocvale su trešnje, u kojoj mi je drugačija apotekarica spasila glas.

Prepukao mi je bio u kasnu jesen 1994. kad mi je mama doživjela dvostruki srčani udar. Šaptala sam. Ušla u ljekarnu i pitala plavu puniju ženu mojih godina. Imate li što za ovo? Dodala mi je Calcium Sandoz s C vitaminom u velikoj dozi. Ispila sam je u pet dana. Utoliko je i moja majka uskrsla. I počela mi vjerovati da nije u nekoj idiličnoj slici gdje žubore potoci, nego na odjelu bolnice.

I da orhideja koja je bridi svoj mliječni sjaj na noćnom ormariću nije utvara kao ni ja: mogla nas je obje dotaći.

Mislim da je u dubokoj vezi bio moj glas s majčinim srcem. Zato ovaj zapis posvećujem anonimnoj apotekarici s Trešnjevke, koja nam je spasila objema dušu.

Prisan dodir, kao s ispovjednikom

4 Šnajderica

Moja ih je majka promijenila puno, i to sve same dame. Skupe k’o šafran.

Ali za njene maturske haljine, one koje nosi na svojim godišnjicama mature i u kojima drugima predaje maturalne svjedodžbe, moraju biti salivene. Jest, takve su one iz lamea, princes kroja, pa ona s ribama kao umjetničko platno, sve modra podloga s velikim žutim i narančastim ribljim figurama. Ona je riba s južnih mora, čak i horoskopska. Kao da plivaju u njoj, afroditskom akvariju. Nakončala je i onu banana punđu.

Onaj stari prof. Ž. kad dolazi u našu kuću ljubi joj ruke.

Bila je jedna šnajderica u Šmidhenovoj u kući kao vila. Išle bismo tamo s proljetnih večeri. Proba po dva do tri puta.

Sad joj je šnajderica prijateljica. Vršnjakinja. Ispunja joj svaki kapric. No, nema tih ruku koje bi joj ugodile. Figura amfore postaje meka kad plane materija tkanine prvi puta na njenoj puti. Na drugoj probi, već špenadle učine svoje: pokažu nabore, nejednakosti, ajnere.

Tek na trećoj probi uzima se opći dojam. Obje se ogledaju u duguljastom zrcalu. Ono utanjuje. Kad dođemo doma i ozrcalimo se u svome, vidi se svo majstorstvo naših nebeskih krojeva u zemaljskim haljama. Sa šnajdericom moraš imati prisan dodir, kao s ispovjednikom. Prelazi ti preko grudi, pita nosiš li grudnjak ako omršaviš u međuvremenu, čudi se duljini tvojih krakova. I posebno, onoj volji djevojke u tebi, djevojke nizvršene košarkašice, dobre plivačice, kojoj ne trebaju jastučići za ramena. Na tom si mjestu najponosnija. Ne na omjerima struka kuka boka i prsnoga koša. Jok. Nego na plećima junačkijem. Koja su krojena za teret. A on tebi suvremenoj djevojci što od punoljetsva vozi auto, pristaje otprilike kao magarcu sedlo. No bisagu ili kotarinu svejedno napunjaš grožđem ili smokvama. One su u prtljažniku, za svaki slučaj.

( Lidija Vukčević )