Zapis o Slobu

Slobodan Milatović je dobro znao da je velika doza crnogorske patetike smrt za umjetnost. I to je jedan od velikih razloga što je njegov put u pozorištu bio - alternativan. Takva je i njegova posljednja želja. Htio je da izbjegne najgore režiranu predstavu - crnogorsku sahranu.

Ne mogu sada da se ne sjetim riječi Džonijeve kćerke koja je na kraju svih pogrebnih ceremonija izgovorila riječi: “Džoni bi rekao - Mnogo je sve ovo trajalo“. Nije Slobo dao šansu ni tim riječima.

Slobo je bio tih čovjek. Jedino nije u onim trenucima kada su mu nove ideje navirale u mislima. Tada ga niko nije mogao zaustaviti. Bio je kao tajfun. Morao se izboriti da tu svoju ideju realizuje. Ja kao manje uporan govorio sam - nije to moguće ostvariti. Ali Slobo nije dao da se odustaje. I na kraju su se uvijek njegove ideje pretvarale u predstavu, dolazile su pred publiku.

Sa njim nije bilo lako raditi. Od početne skromne ideje su se uvijek pretvarale u veliki projekat. A to je trebalo pratiti. I uz svađe, ljutnje, neprijatne razgovore, skoro do tuče, dolazilo se do premijera. Ponekad samo do jedne izvedbe. Ali što bi Hamvaš rekao - i ono što se zamisli, a kamoli ono što se realizuje ostaje u Centru. U Centru u kojem je - sve što je bilo, što jeste i što će biti.

Slobo je bio i osporavan. Ali nekako kukavički, kuloarski. Od onih koji nijesu javno smjeli da se suprotstave silini njegovih ideja i predstava. Od Okovanog Prometeja pa nadalje.

Sa njim sam intenzivno radio na FIAT- Festivalu internacionalnog alternativnog teatra. Na kraju krajeva, svi mi okolo smo bili samo asistenti - ideja je bila njegova. U vremenu koje bilo naklonjenu sasvim drugačijim projektima. Projektima koji su uništavala same korijene kulture, društva i normalnog života.

Koliko je energije ulagao, da zajedno sa svima u Domu omladine, naročito sa Džonijem, Ljubom, Ćentom, Sajom i ostalima, kreira, iskomunicira, realizuje programe FIAT-a, a uz to i režira svoje velike projekte. Npr. Beket fest. Znao je da na Duklju dovede pun voz publike na premijeru svoje predstave o Jakvinti - dukljanskoj kraljici. Nacionalne teme je obrađivao van svih klišea koji su bili uspostavljeni u kulturnoj politici. Nije bio odrađivač nacionalnih zadataka. A više je dao crnogorskoj kulturi od mnogih nacionalnih bardova.

Crnoj Gori je uvijek bila neophodna alternativa u svim oblastima. Ali se, naročito, naša kutura ne može pohvaliti alternativnim mišljenjem. Veliku prazninu, što se tiče teatra ispunjavao je Slobo. DODEST, FJAT, FIAT… I mnogi koji su stasali uz njega.

Odlazi izuzetan stvaralac, po opusu jedinstven. Plašim se da je na pitanje - Ima li nasljednika? - odgovor isuviše jednostavan.

A alternativa nam je u svim segmentima potrebna kao svjež vazduh.

( Ranko Vuković )