Albanija do Volija

Prestani da mrziš/do sebe ako držiš

Disciplina kičme

Ermal Meta je prošle godine osvojio Sanremo, istina, pjevajući duet sa Italijanom. Divna pjesma, izuzetan glas i dirljiva životna priča momka koji je rođen u Fieru u Albaniji da bi se njegova porodica odselila za Bari kad je imao trinaest godina. Nakon nepune dvije decenije, osvojio je Sanremo.

U autobiografskoj knjizi Prije kraja, velikog Ernesta Sabata piše da mu je majka porijeklom Albanka. Piše o susretu sa majčinom zemljom i kako su ga dočekali kad je išao u Albaniju. Dok opisuje Albance, tradiciju i porodicu, i njihov koncept života, kao da opisuje baš Crnogorce, ili Sicilijance.

Ismail Kadare je izvrsan pisac, i nije samo albanski, već je on zaista pisac evrpopskog kalibra, ali pomenute nikad nećete vidjeti ili vrlo rijetko ćete imati priliku da o njima čujete na našim televizijama i čitate u državnim novinama. Kao da nekome odgovara da albanski dnevnik na RTCG bude apsolutno negledljiv, sa nakaradnom scenografijom, ali i prilično neslušljivim pjesmama, u čemu apsolutno liči i na program namijenjen crnogorskoj dijaspori.

Upravo tu je kvaka, što godinama Crnogorci doživljavaju Albance kao nižu rasu u domenu kulture, ponašaju se neosnovano kao kultur-rasisti, a to nije fer i nije ispravno po mnogo osnova. Samo nabrojati neke stare porodice u Malesiji i njihov karakter, to su sve odlike kojim bi voljele da se diče crnogorske porodice, sa bitnom razlikom što kod nas odavno nema na vidiku takvih odlika, ali u Malesiji ima. Srdačnost, jedinstvo i međusobno pomaganje. Dok je sinonim za crnogorsku porodicu nezbor: brata i sestre, tetaka, zaova, ujaka i zetova. Porodica je skup ljudi koji međusobno pričaju tek toliko da bi se posvađali. Mahanje zastavama u Tuzima je znak moći, jasan simbol koji prikazuje posljedicu a ne uzrok. Uzrok je dublji, to što je DPS držao narodu Tuzi “opštinu” kao šargarepu, ali Albanci nisu glupi, jedni su od rijetkih koji su na kraju preveslali Mila, a Milo je preveslao mnogo jake igrače. Albanci rade na ostvarenju svojih snova, svim sredstvima do cilja.

To što se u Tuzima skandiralo OVK je sramno jer se radi o šamaru svima koji poštuju i vole Crnu Goru i žele da žive u njoj, takođe je to šamar za mnoge ljude iz Malesije, a skandirati OVK je simbolički poziv na odvajanje, provokacija ali i nacionalistička histerija. U ovom trenutku, na tom mjestu.

Ekipa koja skandira u Tuzima OVK i oni koji se tome dive ista su krvna grupa kao i onaj deda što se stalno oblači kao Čiča Draža i zapomaže o Ravnoj gori, ili kad cetinjski tribun Mijo i vrli Ćosović pišu hvalospjeve Krstu koji je bio na fašističkom platnom spisku.

Nacionalizam nema predznak, treba ponoviti hiljadu puta, isti je albanski, srpski pa i crnogorski. Jer nasuprot opsnog nacionalizma je zdrav razum koji mu se protivi.

Scene u Tuzima su još jedan loš rezultat dugogodišnje pogrešne politike vlasti, a biće još takvih repova. Jer nisu stvorili građansku državu u kojoj bi svi voljeli da žive, već su kontrirali srpstvu razvijajući državni i kvazi-crnogorski nacionalizam kao paravan za profiterstvo, a za to vrijeme, pustili su duha iz boce i eto nama Tuzi.

Svi koji se plaše širenja Albanije neka razmisle o svojoj snazi, demografiji, resursima i spospbnosti. Jači kači, a Crnoj Gori nisu dobre karte „na sto“. Podgoričani su već počeli da raspravljaju gdje bi bila nova granica Albanije, pa se duhovito polemiše oko Starog aerodroma, i kome će da pripadne ono najvrednije što imamo, taj čuveni Voli, „Velikoj Albaniji“ ili „Krnjoj Crnoj Gori“.

( Đuro Radosavović )