Opet o političkoj zajednici

Politički izazovi koji su nastali u aktuelnim protestima (svejedno je da li su njihovi organizatori građanski aktivisti ili opozicija, ili to rade udruženo) kao i pokrenuti "građanski dijalog #razgovarajmo" podsjetili su na to da je o političkim izazovima najbolje razgovarati u okviru crnogorske političke zajednice. Tu očiglednost sam promovisao u jednom tekstu sredinom decembra 2018. godine. Za ovu situaciju ponavljam teze: "Umjesto fiktivnog pomirenja, treba nam suštinsko i stvarno zajedništvo zasnovano na neprikosnovenoj nezavisnosti Crne Gore i na poštovanju njenog pravnog poretka i političkog sistema. To je najbolji put ka relaksaciji političkih odnosa i uslov za raznovrsniji, pristojniji i bolji politički sistem."

Mirni građanski i opozicioni protesti su legitiman i legalan oblik iznošenja stavova, i pokušaj da se izvrši pritisak na vlast i na sve djelove sistema da efikasnije riješe određene probleme. Očigledno je da postoji zasićenje dijela građana ovakvim sistemom, da traže njegovu reformu, bolju političku ponudu, više socijalne pravde, više neposredne demokratije, i da te zahtjeve naročito ističu mladi. Protesti ukazuju na to da su neophodne reforme političkog sistema, a to je, da se podsjetimo, i stav vlasti. Skupštinska većina je podstakla formiranje Odbora za reformu izbornog i drugog zakonodavstva, i pokazala da se svi problemi političkog sistema moraju rješavati u okviru institucija koje su za to nadležne. Ponavljanjem ove konstatacije stvara se dosadna fraza, ali to ni malo ne mijenja njenu istinitost. Suštinski problem je u prihvatanju ili u odbijanju ove konstatacije. Organizatori protesta i "građanskog dijaloga #razgovarajamo" hoće da probleme riješe mimo institucija, i postavljaju uslove (ultimatume) da prije početka dijaloga najviši predstavnici državne vlasti i tužilaštva podnesu ostavke. Da li je ovaj zahtjev opravdan? Predsjednik države Đukanović je, uz veliko učešće birača, ubjedljivo izabran u prvom krugu izbora na kojima je učestvovalo nekoliko opozicionih kandidata. Izbori su bili legalni i legitimni, bez ijedne ozbiljnije primjedbe domaćih i međunarodnih posmatrača izbornog procesa. Rezultat su priznale najmoćnije države. Ni do danas niko nije valjano osporio legalnost i legitimitet Đukanovićevog mandata. Od izbora do danas predsjednik nije povukao ni jedan državnički potez koji bi ga učinio nedostojnim u obavljanju ove funkcije. Predsjednik nije izašao iz ustavnih nadležnosti. Pored toga, predsjednik države je pokazao da ova institucija nije zatvorena za građane. On je organizatorima protesta uputio poziv za razgovor. Oni su to odbili. Zato ne postoji ni jedan opravdani razlog za ultimativno traženje predsjednikove ostavke. Identično je i u slučaju traženja ostavki ostalih najviših predstavnika državne vlasti i tužilaštva. Oni su izabrani u demokratskoj proceduri i svoje poslove obavljaju legalno u okviru sistema. Zahtjevi za ostavkama nijesu opravdani, već su to isključivo političke ambicije, koje su legitimne, ali koje se mogu potvrditi samo na izborima i kroz redovnu institucionalnu i zakonsku proceduru. Isto se odnosi i na zahtjev za formiranjem tehničke Vlade.

Na ulici se protestuje, ali se na ulici ne vodi debata, već u institucijama. Samo u slučaju da su institucije zatvorene za dogovaranje, onda bi vaninstitucionalno djelovanje imalo smisla. No, vlast želi i traži dogovor. Za DPS je prihvatljivo da se u okviru reforme izbornog zakonodavstva razgovara o otvorenim odborničkim i poslaničkim listama ili o nekom drugom modelu koji će omogućiti njihovo slobodnije kandidovanje i neposredniji izbor, i na taj način pojačati njihovu odgovornost prema biračima. U Odboru za reformu izbornog i drugog zakonodavstva može se naći adekvatno mjesto za organizatore protesta i građanske aktiviste koji su zainteresovani za unapređenje ove oblasti. To je način da se kroz dijalog dođe do boljih rješenja. Za Vladu je prihvatljivo da se u okviru institucija vodi dijalog o postizanju veće socijalne pravde. Ovo su dokazi da vlast želi da sa opozicijom i građanskim aktivistima debatuje u cilju unapređenja političkog sistema. Debata se može voditi i u neformalnim oblicima kao što je građanski dijalog, ali se rješenja mogu kreirati i primijeniti samo u institucijama.

Presudno je da se shvati i prihvati da, bez obzira na brojne i izražene razlike, svi pripadamo (ili bi trebalo da je tako) crnogorskoj političkoj zajednici, i da se sva rješenja moraju tražiti i dogovarati u okviru političkog sistema i pravnog poretka Crne Gore. U suprotnom, forsira se težnja za revolucijom, preispitivanjem državnog statusa i ustavnih određenja državne politike Crne Gore. Vlast na to ne može pristati zbog temeljnih državnih i građanskih interesa. Organizatori i učesnici protesta ne mogu činjenično sporiti da je Crna Gora dostigla zavidan nivo demokratskog razvoja. To nije subjektivna ocjena vlasti, već relevantnih međunarodnih faktora. Ukoliko se smjena vlasti hoće nasilnim i ultimativnim putem, onda je to direktno urušavanje institucija i uništenje dostignutog nivoa demokratije. U slučaju da se to desi, Crna Gora bi sigurno potrošila decenije da dosegne nivo na kome se danas nalazi. Promjene u političkom sistemu su potrebne i one se mogu tražiti i podsticati mirnim uličnim protestima i neformalnim debatama, ali se te promjene moraju obaviti kroz institucije i pozitivne zakonske propise. To nije lako, ali nema bolje alternative od dogovora u okviru političke zajednice, sistema i institucija. Promjene na ulici su pravno, a često i fizičko, nasilje iz koga se ne može stvoriti ništa dobro.

( Dragutin Papović )