Pomen prostoru Crne Gore

Nijeste valjda pomislili da se neću odazvati Pozivu za učešće javnosti za potrebe izrade PUP-a Kotor - i da se u pretprošli utorak, 26. februara - tačno u 17:00 - neću pojaviti u Kolektoru. Nisam od onih što bježe od svojih - u prvom redu stručnih i naučnih - a zatim i javnih, odnosno građanskih obaveza i obligacija. Pa ako me se “sete” kad budu odlučivali o moderatorima Platforme “Razgovarajmo” - “sete se, ako se ne sete nikom ništa, to je bila moja dužnost”.

Ako biste me pitali koji su konkretni benefiti (što bi rekli depeesovci) moga pojavljivanja u Kolektoru - benefiti na opštem (na dobrobit zajednice), a odmah zatim i na personalnom planu (u moju korist) - rekao bih vam da je najbolje da me ništa ne pitate. Znao sam da neće biti nikakvih benefita i prije nego što sam se zaputio u Kolektor. Znao sam i što se iza brda valja - jer sam prethodno pročitao Komentare na Koncept Prostorno-urbanističkog plana Opštine Kotor koje je dao Centar za održivi prostorni razvoj Expeditio iz Kotora (expeditio.org). Međutim, moja beskrajna ljubav prema prostoru CG ne poznaje granice - i upravo je to razlog što ne mogu da povjerujem da postoje ljudi koji su - i te kako - spremni da žrtvuju ovaj prostor - a ujedno i nas koji idemo u kompletu sa ovim prostorom i koji (pogrešno) doživljavamo ovaj prostor kao svoj - u ime svojih vrlo prozaičnih interesa.

A i ništa mi nije draže nego da javno pustim svoj stručni i građanski glas u ime opšteg, odnosno javnog interesa - bez obzira što od puštanja stručnog i građanskog glasa, pogotovo u posljednje vrijeme - nema, kao što rekoh, ama baš nikakve koristi - pa što košta da platim. Na stranu i što se ispostavilo da sam u pretprošli utorak, u Kolektoru, svojim prisustvom uveličao značajan momenat u povijesti prostornog planiranja i urbanizma na ovim našim beslovesnim prostorima. Prisustvovao sam, naime, nečemu što je najviše podsjećalo na poduži, loše režiran crnohumorni skeč, naslovljen: Pomen prostoru Crne Gore...

Pazi sad ovamo, sad je važno...

Dakle, u trenutku kada su se naše prostorno-proizvodne snage uzdigle do razine koja je podrazumijevala da će sve buduće intervencije u našem prostoru (nazovimo te intervencije izgradnjom u funkciji razvoja u prostoru koji -­­ pogrešno - smatramo svojim) - donositi tom prostoru više nerješivih problema, nego koristi - naš nazovi-prostor (naš dragi prostorčić) bio je osuđen na polaganu, mučeničku smrt.

Recimo da se to desilo - da je smrtna presuda pala negdje sredinom šezdesetih godina prošlog vijeka - ili početkom sedamdesetih. Suština je u činjenici da razvoj naših društveno-političkih i prostorno-proizvodnih snaga nije tekao simultano, da ne kažem skladno, odnosno sukladno. U jednom smo trenutku, kao struka, ovladali tehnikama građenja - bez problema smo dizali stambene zgrade na sve strane, kao i hotele na obali našega mora sinjega - ali nikada, kao struka, nismo shvatili ulogu i značaj prostornog i urbanističkog planiranja u drami tzv. prostornog razvoja - danas bismo rekli održivog prostornog razvoja.

Razlog je vrlo jednostavan - nauk prostornog i urbanističkog planiranja se ovdje nikad nije ozbiljnije forsirao - zato što su se sve odluke, vezano za prostor, donosile negdje iza debelih zavjesa - daleko od očiju javnosti - i sve su te odluke, redom, od prve do posljednje - bile političke odluke. Čelnici crnogorski - bez obzira na provenijenciju - nikad nisu htjeli da opterećuju širu stručnu javnost - a pogotovo ne nas, građane Crne Gore - teškim pitanjima koja su ponajprije spadala upravo u domene prostornog i urbanističkog planiranja - a ni mi - struka, odnosno javnost - nikada nismo insistirali da budemo opterećivani tim teškim pitanjima.

Struka je, sa svoje strane, uvijek preferirala konkretne arhitektonske probleme - na meniju je uvijek bilo dosta stambenih zgrada - a našao bi se, o praznicima, i poneki vrtić, škola, bolnica, dom kulture, hotel - tako da i nije bilo potrebe da struka pretjerano lomi glavu o tzv. odnosima u prostoru, odnosno prostornim odnosima. Imali smo tzv. Republički zavod za urbanizam i projektovanje - ali smo bili i ostali daleko - predaleko - od razvijene prakse na poljima prostornog i urbanističkog planiranja. U trenutku raspada socijalističkog sistema, čitava ta priča je bila, što bi se reklo - tek u povoju.

A onda je, krajem osamdesetih, nova postava stupila na scenu - i stvari su gotovo preko noći preusmjerene sa nazovi-opšteg na partikularne interese. Vrlo brzo se ispostavilo da nova postava nije sklona da prostor naš nasušni posmatra nužno u funkciji opšteg razvoja - prostornog razvoja na dobrobit svih građana - koliko u funkciji profita - strogo u skladu sa tzv. novim društvenim okolnostima i realnostima - da ne kažem vrijednostima. Što će reći da se tzv. održivi prostorni razvoj nikada nije nalazio na listi proriteta aktuelne vlasti, da ne kažem režima - osim deklarativno - ali to se ne broji.

Vispreni dio struke je uspio da se prilagodi novim okolnostima - i da zasvira vesele notice na uvo nove vlasti - na obostranu korist i zadovoljstvo, to se valjda podrazumijeva - a drugi dio struke je neštedimice nastavio da tone, sve dublje i dublje, u mulj prevaziđenih koncepata - ne želeći da shvati i prihvati da je vlast, potpomognuta visprenim dijelom struke, vrlo odlučna u namjeri da ukloni sve institucionalne i druge barijere - relikte minulih, nazadnih vremena - i da apsolutno zagospodari prostorom koji smo mi - mi zanemarljivo mali dio struke i mi građani - jednom davno (greškom) smatrali svojim - ili barem djelimično svojim.

Egzekucija nad prostorom je izvršena - toga smo svi svjesni - dovoljno je baciti pogled kroz prozor - ali nijesmo saglasni po pitanju dana i časa kobne smrti našeg, svima nama najdražeg i jedinog prostora. Neki pominju Branimira Gvozdenovića, bivšeg ministra održivog razvoja i turizma - i to u dva navrata - a neki tvrde da je aktuelni Zakon o planiranju prostora i izgradnji objekata bio mač kojim je konačno odsječena glava crnogorskom prostoru. Ko je zamahnuo tim mačem i po čijem nalogu, u domenima je nagađanja i spekulacija - ali nam je svima jasno da neke snage - nazovimo te ljude tako - stoje iza cijele te anticivilizacijske rabote. A jasno nam je i s kojim ciljem.

Kako bilo, to što vidimo kad bacimo pogled kroz prozor - to nije prostor - to je tek gomila, kao što rekoh, nasumično nabacanih, nerješivih problema.

A onda je Vlada Crne Gore...

OK, nastavak slijedi...

( Borislav Vukićević )