Rusija, pjesma među zemljama

„Bakićeva ulica Već je zaspala Senke se pritajile Svetlost zgusnula...“

Stihovi kojima Vlada Divljan počinje pjesmu “Rusija” nekako su prigodni za kolumnu koja se bavi prvom po veličini državom na svijetu. Dramaturg Nebojša Krivokuća kaže za nju da „ima pritoka koliko i reka Volga“ i ne bez razloga. Kao i mnoge druge pjesme koje potpisuje Divljan (iako treba biti pošten pa priznati da su u stvaranju “Idola” učestvovali i danas omraženi Krstić i Šaper, kao i neki drugi) i “Rusija” ima više lica - s jedne strane je pitka balada, stvorena za ljude sa akustičnim gitarama na plaži u Sutomoru koji ne zaslužuju ništa sem prezira, ali koja zapravo, u svom naličju, krije jednu višeznačnost, stihove koji se labavo drže zajedno i koji kao da vuku na svoju stranu ne bi li napravili svoje zasebne pjesme, a ispod svega se nalazi mnoštvo motiva, tih mnogih „pritoka“. Neću reći ništa novo ističući da se u domaćoj, ex-yu kulturi nalazi mnoštvo radova koji su motiv nalazili u Rusiji i Sovjetskom Savezu, ali je interesantno da je duh te ogromne zemlje najbolje pogođen u pjesmi koja u stihovima ne pominje ni Moskvu, ni Romanove, ni komunizam, ni samo ime zemlje.

Ako se Moskva može porediti sa nekim mitskim stvorom, onda je to bez sumnje Behemot. Ne onaj crni mačak Bulgakova, koji je sa đavolovom družinom unosio haos u Moskvi ranog staljinizma opisanog u “Majstoru i Margariti”, već ono iskonsko čudovište opisano u Starom zavjetu. Moskva je ogromna, siva, zagađena, a moderne zgrade koje sijaju u izmaglici smoga više liče na postrojenja iz filma “Blade Runner” nego na bilo šta drugo. Vozeći se ogromnim bulevarima, gdje ste zaglavljeni u gužvi uprkos nepreglednom broju traka gledate kako se smjenjuju socrealističke zgrade, koje jesu upotrebljive u pogledu enterijera ali djeluje dehumanizujuće kada ih gledamo spolja, jer osuđuju žitelje na konstantno smjenjivanje betonskih blokova ispred njihovih očiju dok idu na posao, vode djecu u školu ili jednostavno šetaju. U ovo sivilo se uklapa i sedam ogromnih zgrada, takozvanih „sedam sestara“, koje su zbog svog tornja prozvane i „šiljci“ te djeluje kao zgrade u koje bi bilo smještena ministarstva iz Orvelove “1984”. Svo ovo sivilo koje vas obuzme i ispuni depresijom uz poslovično uzdržane Moskovljane na prvi pogled lako objašnjava rusofobiju koja je danas sveprisutna u zapadnom svijetu a koja je postojala i ranije. U vrijeme pisanja ovog teksta američka samozvana liberalna elita pokušava da pripremi javnost, nakon što ju je dvije godine ubjeđivala u suprotno, da neće biti dokaza da su Rusi, i Vladimir Putin poimence, uticali na izbore - strategija kojom se želi zamaskirati otuđenost i propast nominalno neoliberalnih projekata koji su doveli do proliferacije besmislenih ratova, imovinskog raslojavanja koje je nezampaćeno od feudalizma i otimanja socijalnih prava. Umjesto da se prizna da je politički projekat lansiran posle pada Berlinskog zida doživio propast, njihovi eksponenti se ustvari pokušavaju nazvati žrtvama zlog i sveprisutnog Vladimira koji je „namjestio i Trampa i Brexit i Salvinija i sve moguće desničare i ljevičare koji prkose preovlađujućem centrizmu. Iako su motivi za ovakvo političko spinovanje očigledni, mora se priznati da realnost ogromne, behemotske i sive Moskve olakšava posao spin doktorima. To je samo površinska slika, u svakom smislu nepotpuna. Kao što ni Divljanova Rusija nije pitka površna balada tako ni Moskva nije skup socrealističkih blokova. Za početak je dovoljno da vidimo kako je ona prikazana u književnim klasicima i da u njima nađemo jedan drugačiji grad. Tako Tolstoj u “Ani Karenjinoj” opisuje Moskvu kao grad glamuroznih balova, visoke mode i zgodnih oficira i dama. Književni velikan daje i zanimljiv odnos između Moskve i tadašnje prijestonice Sankt Peterburga, u svom djelu Rat i mir gdje jedan od likova kaže da je „Moskva grad trača, a Sankt Peterburg politike“. Čehovljeve “Tri sestre” doživljavaju Moskvu kao fantastično mjesto u koje će pobjeći od učmale provincije u kojoj se nalaze i gdje će naći savršen život o kom maštaju. Savremeniji autori kao Peljevin Moskvu opisuju kao grad haosa, prebrzog života, suludog bogaćenja i propadanja, sve začinjeno špijunažom, drogom i provalom konzumerizma kroz brane tvrdog socijalizma.

Suština je prije svega u tome da je ovaj grad, osnovan u dvanaestom vijeku, makar pet puta bio žrtva ogromnih požara i razaranja, od kojih je posljednje započeto od samih Moskovljanja, u fanatičnoj želji da zaustave pohod do tad najveće armije pod vodstvom Napoleona. Iz tog razloga, izuzev Kremlja i još nekih građevina van njega, malo šta je ostalo u gradu iz perioda prije 1812. Ali kad nije bilo pohoda i elementarnih nepogoda, sami Sovjeti su se pobrinuli da brutalno djeluju na njeno lice, kao na primjeru crkve Hrista spasitelja, hrama koji ima najvišu kupolu u pravoslavnom svijetu, koju su digli u vazduh 1931. godine, sa namjerom da na njenom mjestu sagrade spomenik „Palatu Sovjeta“. Ovaj primjer možda, bolje od svega govori o suštini komunističkih vlasti u Sovjetskom savezu. Prvi potez je rušenje nečeg postojećeg radi korišćenja tih materijala (mermer sa hrama je poslužio moskovskom metrou). Drugi potez, planiranje gradnje nečeg monumentalnog, Palate visoke 400 metara na vrhu koje bi stajala Lenjinova statua visoka 100 metara. Treći potez je odustajanje od gradnje zbog Drugog svjetskog rata iza koje ostaje ogromna rupa kopana radi temelja. Četvrti korak je pretvaranje te rupe u najveći otvoreni bazen na svijetu. Slijed događaja koji je slika i prilika Sovjeta, komunističke partije ali i Moskve. Peti korak se dogodio nakon raspada Sovjetskog saveza, obnavljanjem prvobitnog hrama, ciglu po ciglu.

Daleko od toga da se o Moskvi ne može reći mnogo toga lijepog. Prije svega, taj grad je bio svjedok mnogih herojskih djela, od oslobađanja koje su predvodili Minjin i Požarski do prve prave savezničke pobjede nad nacistima u opsadi Moskve. Stoički je prihvatio razaranje tokom Napoleonovih pohoda kao cijenu koja se mora platiti da bi domovina bila odbranjena. Dok nije bio prijestonica carske Rusije, predstavljao je po nekim autorima najzabavniji i najživlji grad istočno od Pariza. Ronald Regan je rekao da se za susrete sa Sovjetskim liderima pripremao gledajući film „Moskva suzama ne vjeruje“, poučen savjetima da će kroz to ostvarenje najbolje razumjeti „rusku dušu“. I taj naslov, prigodan tada modernizovanoj „čehovskoj“ priči o tri drugarice, različitih karaktera, koje dolaze u veliki grad kako bi radile u fabrici, ali suštinski tragale za srećom i ljubavlju, nalazeći na kraju svaka drugačiji, ali podjednako emotivan, rasplet, najbolje govori o karakteru ovog velikog grada. Iako su njegove fasade u nijansama sive, njegovi žitelji su veoma šareni, raznoliki, ali prije svega, čovječni u svim falinkama koje ljudski rod nosi u sebi.

Ako želimo proniknuti u suštinu Moskve, jednog od najvećih i najvažnijih gradova na planeti, možemo vidjeti sve te slojeve, čuti pjesmu o Moskvi koja ima hiljade pritoka. Ona jeste Behemot, impozantan i strašan, grad izmaštan u fantazmagoriji rusofobnih propagandista. Ona je i nalik krugu pakla, koji je Solženjicin opisao u knjizi U prvom krugu, zatvorsko mjesto u kom se ljudi smiju, zaljubljuju, druže, ali iz kog nikad ne mogu izaći. Ona je i ogromna željeznička stanica iz satire “Dvanaest stolica” Iljfa i Petrova, puna prevaranata, lopova, haosa, gdje se među dvanaest stolica, kao arhetip potrage za bogatstvom i srećom, krije ona koja u sebi sadrži dijamante. Ona je i pogled čiste strave Ivana Groznog na slici Ilje Rjepina, koji sekund nakon nehotičnog, a brutalnog ubistva svog sina shvata šta je učinio. Sve ovo navodim kao slike Moskve, ne zato što ona nema lijepe arhitekture, ne zato što ideja metroa sa muralima i kristalnih lustera nije jedinstvena, ne zato što Kremlj, Vasiljevska crkva, Car zvono, patrijaršijsko jezerce i veliki broj spomenika nisu impozantni, već zato što sve to možemo, u nekoj drugoj formi, naći i na bilo kom drugom mjestu. Koliko god cinični bili, svijet u cjelosti nudi mnogo ljepote, i primjerke toga lijepog ćemo naći u svakom vodiču, ali istinski duh grada, oličen u nečem materijalno neuhvatljivom, nije tako lako pronaći. Moskva je onaj grad najbolje opisan u “Majstoru i Margariti”. Grad duša izgubljenih u istorijskom vrtlogu koje samo traže neke osnovne stvari. Grad ljudi koji opstaju uprkos Volandu i njegovim pomoćnicima i uprkos tome što su, kratkoročno ili dugoročno, zavedeni njegovim i svim drugim obmanama. Vraćajući se na početak, ponavljam da pjesma “Rusija” nije balada o nekoj posebnoj ljubavi, o ljubavi prema djevojci sa određenim imenom, već pjesma o svim ljubavima, pjesma u kojoj su specifični detalji samo ukrasi koji čine emociju realnijom, emociju koju zapravo nosi melodija i atmosfera prigušene svjetlosti i velikih nadanja. Moskva je tako grad opstajanja, ne samo Moskovljana, ne samo Rusa, nego bilo kojih ljudi bilo gdje. Možda je na kraju ovaj tekst obilovao pritokama više nego Volgom, ali duh grada i jeste neuhvatljiv i jedini način je da ga izokola obuhvatimo, da suštinu iskažemo između redova. Tako je ispred nas grad koji će biti zapaljen da bi opstao, koji će uništiti građevinu da bi je opet napravio, grad koji suzama ne vjeruje, zato što su suze najprirodnije ljudsko stanje i jedini način da se istinski opstane i bude čovjekom.

( Stefan Đukić )