I u 18. i u 21. vijeku dilema je ista: Istok ili Zapad

Publika ga je zavoljela kao Risa iz serije “Vojna akademija”, te i kao Vukašina u seriji “Koreni”, a gledala ga je u filmovima “Šejtanski ratnik”, “Izgrednici”, “Kralj Petar Prvi”, no ima i onih koji ga znaju od ranije kroz razne pozorišne uloge... Upravo u pozorištu, u predstavi “U agoniji” crnogorska publika je protekla dva dana mogla da uživa u interpretaciji poznatog glumca iz Srbije Radovana Vujovića.

U komadu koji je, po drami Miroslava Krleže, režirala Ana Đorđević, Vujović igra advokata koji pretenduje da postane ministar. Njemu su u toj interpretaciji, kaže za “Vijesti” inspiracija bili današnji političari “koji su potpuno beskrupulozni i monstruozni u svojim bahatim nastojanjima da postignu svoje ciljeve bez obzira na sve”. Uz Mariju Vicković i Branka Cvejića publika u Podgorici i Budvi je vidjela Vujovića u specifičnom izvođenju Krležinog teksta koji ne donosi “epsku priču jedne ljubavi”, nego kao dramu “u zoru suvremenog doba kakvo danas znamo”.

Vujović tim povodom govori za “Vijesti” o pozorištu, predstavi, serijama koje su mu donijele širu popularnost, te otkriva i da je ljubitelj komedije i da radi na jednom takvom projektu, ali i snima novu seriju “Državni službenik”.

“Kada radite nešto što volite i kada vas to inspiriše, sa nekim ljudima koji su vam zabavni, motivišu vas i koji su vam na kraju krajeva drugari, onda to više nije posao već se radujete što imate šansu da provedete vrijeme sa njima”, kaže on “Vijestima”, što bi moglo biti rješenje njegovog uspjeha i poruka čitaocima.

Predstava “U agoniji” otvorila je reviju “Beoart” u Budvi, a dan kasnije je igana i u Podgorici. Rekla bih da je publika imala jedinstvenu priliku da pogleda ovakav komad. Po čemu je drugačije ovo u odnosu na dosadašnja izvođenja Krležine drame?

Na prvom mjestu je rediteljska intervencija, a onda i drugačiji kraj u odnosu na originalni kraj. Više je u duhu našeg modernog vremena u kojem su muško-ženski odnosi i uopšte ženska pozicija u društvu, malo drugačiji u odnosu na vrijeme kada je Krleža pisao dramu. Predstava je odrađena temeljno i kvalitetno. Radili smo je dugo i vrijedno, zajedno sa rediteljkom i lektorkom koja nam je dosta pomogla da savladamo Krležin jezik koji je nekada dosta čudan i zahtjevan jer je u pitanju neka mješavina srpskog i hrvatskog jezika tog vremena i uopšte riječi koje je on iskovao. To je bilo poprilično zanimljivo i zahtjevno za rad, ali mislim da je jedan poseban doprinos cijeloj predstavi to što se govori na tom autentičnom krležijanskom jeziku. Predstavu smo do sada igrala na raznim festivalima, i u Srbiji, i u Hrvatskoj, Crnoj Gori. Uglavnom, predstava je veoma zanimljiva i u pitanju je jedan kamerni triler, da tako nazovem.

Ova drama nije izdvojena iz epohe, a sa druge strane toliko korespondira sa današnjicom da se to i ne primjećuje. Šta je specifično u tekstu?

Tekst je dosta zanimljiv, dubok i slojevit i prava je poslastica za rad i za glumca i za reditelja. Naravno, likovi su veoma kompleksni, duboki... Lik kojeg ja igram je advokat koji pretenduje da postane ministar. Meni su u toj interpretaciji inspiracija bili današnji političari koji su potpuno beskrupulozni i monstruozni u svojim bahatim nastojanjima da postignu svoje ciljeve bez obzira na sve. Vidjeli smo uglavnom da su novac i pozicije moći i prestiža i, uopšte motivi i ciljevi, postavljeni neljudski, tako da ni ja ni rediteljka nijesmo mogli da pretjeramo sa tim, jer i sami znate do kojih granica današnji političari su spremni da idu, koje sve stvari da žrtvuju, kako izgledaju njihove psihologije. Mislim da je u tom smislu predstava aktuelna i moderna, a kostimi, scenografija i način govora smješteni su u period u kojem je drama i pisana.

Publika Vas je zavoljela u “Vojnoj akademiji”... Može li se reći da Vam je ta serija donijela popularnost kod šire publike putem televizije i kakvi su utisci nakon toga?

U pravu ste, mogu reći da je “Vojna akademija” nešto što me je učinilo prepoznatljivim za širu publiku jer je televizija veoma moćan medij u odnosu na pozorište ili film. Mislim da je svaka epizoda Vojne akademije imala gledanost između 2 i 3 miliona ljudi što je dosta veliki broj. Treba uzeti u obzir da su neki od naših najgledanijih filmova dostigli oko pola miliona gledalaca... Mislim da televizija vrlo brzo neku ličnost učini prepoznatljivom. Ja sam imao tu sreću da sam igrao u toj seriji koja je bila veoma lijepo prihvaćena i uopšte voljena kod publike tako da nijesam imao nikakva loša iskustva. Uglavnom sam nailazio na pozitivne reakcije, pohvale, pozitivnu energiju pri susretima sa publikom, a naročito nakon kraja mog lika u seriji jer publika to nije očekivala, pa je bilo šokantno. Publika kod nas nije navikla da jedan od glavnih likova u seriji umre. Usudiću se da kažem da je to kod nas bilo još uvijek neviđeno i prilično skandalozno do tog trenutka.

Nastavila bih i sa još jednom serijom u kojoj igrate, a koja je veoma popularna - “Koreni”. Igrate vrlo zapaženu ulogu i po mnogo čemu se razlikuje u odnosu na “Vojnu akademiju”, to je odmah jasno... Može li se izdvojiti jedno u odnosu na drugo ostvarenje (mislim na te dvije serije, iako znam da je nezahvalno pitati) u zavisnosti od Vaših mogućnosti da izrazite Vaš glumački senzibilitet, sposobnosti, afinitete?

Ne bih mogao da izdvojim ni jednu od te dvije serije, a i doživljavam ih drugačije. Naravno, obje su mi veoma značajne i drage. “Vojna akademija” mi je donijela tu prepoznatljivost ili popularnost, kako ste već i rekli. “Koreni” su opet malo ozbiljnije štivo. Ipak je u pitanju roman koji je prvi dobio Ninovu nagradu, roman koji je lektira i to je dosta složeniji materijal, a samim tim i bolja prilika za glumca da pokaže šta sve može i šta mu leži. Omogućava da svoj talenat i senzibilitet iskaže u nekom drugačijem, malo zahtjevnijem svjetlu. I jedan i drugi projekat su mi veoma dragi i veoma bitni. Drago mi je što su “Koreni” tako dobro prošli, a čini mi se da su opšte pozitivno prihvaćeni. Komentari koje sam čuo su veoma pozitivni. Ipak, ne zaboravimo da je u pitanju jako dobar roman i jako kvalitetno štivo. Uostalom, ne znam šta bi bilo potrebno pa da se to upropasti, jer kada imate dobar tekst onda Vam je lako i kao glumcu da se nadogradite, da date dio sebe i svoj lični pečat, za razliku od nekih slabijih tekstova koje glumom treba popravljati ili činiti boljim, a postoji i treća perspektiva u kojem je tekst apsolutno loš pa ne postoji mogućnost da glumac izvuče taj komad. Slojevita literatura glumcu pruža dosta mogućnosti da se iskaže.

Igrali ste u seriji čija se radnja odvija u 19. vijeku, pretpostavljam da ste na neki način ušli u to vrijeme. Da li biste mogli da prokomentarišete u kojim sferama je Srbija, ili uopšte balkanske zemlje, ostala ista, kako su se razvile, u čemu su poentirale, šta se promijenilo u našim državama od tog vremena pa do danas? Možda postoji i nešto na šta smo zaboravili, što nam je kao ispalo iz džepa pa ostalo u tom vremenu...

Nažalost, moj utisak nakon bavljenja “Korenima” je da se nije mnogo toga promijenilo. Napredovala je tehnika, nauka i stvari su se razvijale u tom smislu, ali je naš mentalitet ostao isti. Prije oko godinu dana je izašla i serija “Nemanjići”, pa sam je pratio i malo istraživao i onda shvatio da je i tada postojala dansšnja dilema: da li na istok ili na zapad. I u 18. vijeku i u 21. vijeku je ista dilema - kome se priključiti od te dvije strane, zapadu ili istoku? U pitanju je jedna veoma ozbiljna igra koja se vodi na svjetskom nivou i u kojoj učestvuju veliki, moćni igrači, a mi kao narod još uvijek nijesmo svjesni šta se oko nas događa, koje su to istorijske i političke okolnosti na osnovu kojih bi trebalo da se složimo i da zajedno krenemo da igramo i radimo na mnogim drugim, možda i važnijim pitanjima. Međutim, ovako smo zarobljeni u istim pitanjima i problemima, nude nam se iste mogućnosti, i dalje je vlast ta koja pljačka i iskorišćava narod, a narod rokće i ništa se ne miejnja. Čini se da je naš mentalitetski sklop i dalje isti i da se ništa nije promijenilo, a suštinski problemi su i dalje tu.

Kazali ste jednom prilikom da Vas komedija inspiriše - kako?

Komedija generalno me interesuje. Smijeh je na neki način ljekovita stvar. Svi mi kada se smijemo osjećamo se dobro. To je nezamjenljivo osjećanje koje oslobađa čovjeka od pritiska, stresa, pa makar samo na trenutak dok traje, blagotvorno djeluje na ljude, često potpuno pomijeni dan, oraspoloži... Mislim da je na Zapadu komedija sa svim svojim podžanrovima doživjela da je konačno dobila značaj i priznanje kod kritičara i publike. Rekao bih da je izvedba komedije mnogo teža od izvođenja drame. Mislim da malo ko može na pravi način da iznese komediju i mislim da je u tom smislu i zahtjevnija. sad imam neku privatnu produkciju, da tako nazovem, jer sa drugarima i kolegama radim na jednom privatnom projektu koji je komedija.

Kakvi su Vaši dalji planovi, šta publika da očekuje?

Pored predstava koje igram u svom matičnom, Jugoslovenskom dramskom pozorištu igram predstavu Beoarta “U agoniji” koja će biti izvedena i u Republici Srpskoj i opet Srbiji i ona mi je veoma draga i značajna za neki moj lični glumački razvoj. Pored toga bih izdvojio i predstavu “Pazi šta želiš” koja je jedno fenomenalno ostvarenje na beogradskoj pozorišnoj sceni, a snimam i seriju “Državni službenik” koja će biti emitovana na novom Mtsovom kanalu. Paralelno sa tim, zajedno sa kolegama Acom Radojičićem i Ivanom Zenkom razvijamo ideju za našu komičnu seriju. Snimili smo test epizodu pa ćemo vidjeti kako će to proći i gdje ćemo je smjestiti, gdje će naći svoj dom, a posebno s obzirom na to da je u pitanju malo čudna, nesvakidašnja i neprijatna vrsta komedije. Taj privatni projekat na kojem radim je nešto što mi radimo iz čiste ljubavi i želje da se okušamo u tako nekoj seriji i to je više zadovoljstvo nego posao. Kada radite nešto što volite i kada vas to inspiriše sa nekim ljudima koji su vam zabavni, motivišu vas i koji su vam na kraju krajeva drugari, onda to više nije posao već se radujete što imate šansu da provedete vrijeme sa njima.

Daske teatra i kamere su različite stvari koje nose istu draž

Iako ste se udomaćili u igranju pred kamerama ne zanemarujete ni teatarske daske života. Da li je moguće uporediti Vas - ko ste Vi u teatru, a ko ispred kamere?

Što se samog posla tiče ne bih mogao da razdvojim glumu pred kamerama, odnosno na filmu i u seriji i pozorište. Za mene su to dvije potpuno različite stvari, a obje nose posebnu draž. To je isto kao da me pitate da li više volim da jedem sladoled ili idem na more - dvije različite stvari a ja volim i jednu i drugu. Ne bih mogao da se odlučim. Pozorište je živa stvar sa publikom ispred vas koja vam daje reakcije u toku igre ali i odmah nakon kraja. Vi je kontrolišete, upućujete jednu posebnu vrstu energije koja kruži između vas i publike i to je stvarno jedinstven doživljaj. Kamera je drugačija, a i mnogo intimnija. Dešava se u nekom trenutku, a reakcija dođe tek nakon godinu dana i tek tada možete znati kako je publika ocijenila posao koji ste uradili. Pritom su drugačija i glumačka sredstva... Sve je nekako drugačije, a oboje je veoma zanimljivo i inspirativno. Naravno, kada je tekst dobar i režija privlačna.

Suština postojanja vlasti nije borba za vlast, a naši to zaboravljaju

U “Korenima” igrate Vukašina, a kazali ste jednom prilikom da Vam je njegova želja da uvede promjene u svojoj zemlji bliska i privatno. Na koji način i da li se i sami privatno za to zalažete?

Tu njegovu želju potpuno razumijem - to je želja da se prosto uvede neki red i zakon, najprostije rečeno... Želja da zemljom ne vlada javašluk i primitivizam i otimačina onih koji su na vlasti. Suština postojanja vlasti nije borba za vlast. Čini mi se da je to u posljednje vrijeme postalo poenta kod naših naroda da se dokopaju vlasti i politike koja će im obezbijediti da bez posljedica, a zanemarujući moralne i prilagođavajući pravne kriterijume, da se bahate, kradu i bogate na račun naroda. Mislim da takva situacija kod nas vlada već duže vrijeme. Kao mladom čovjeku blisko mi je da želim da postoji neki red i sistem u kojem ljudi mogu biti adekvatno nagrađeni za svoj trud, školovanje, zalaganje, a ne da se imetak stiče tako što se krade i otima i da vlada zakon jačeg u odnosu na slabijeg, jer je to apsolutno bezakonje i otimačina. Moj uticaj kao glumca je takav da ja kroz svoja ostvarenja, filmove, serije i predstave, mogu da govorim o takvim stvarima, a na političkoj strani me apsolutno ne zanima, jer ne želim da imam direktnu vezu sa politikom.

Smatrate li da umjetnici i kulturni stvaraoci svojim angažmanom unapređuju društvo, sa jedne strane, a sa druge, da li je potrebno da se oni umiješaju u društveno angažovane aktivnosti i konkretno - političke vode? Rekla bih da je to sve izraženije danas.

Jeste, izraženije je. Umjetnost kakva god ona bila treba da govori o problemima koji postoje u društvu i o stvarima koje mogu da se poprave u društvu. Na svakom od nas je lična odgovornost da svojim primjerom, svojim angažmanom i djelima utičemo na to da društvo bude što bolje. Da li tako što će neko govoriti o umjetničkim djelima ili se angažovati u politici - to je već lični stav. Ja mogu da razumijem svakog ko se gadi politike i ko ne želi da uđe u tu platformu koja je neophodna da bi se konkretno bavili politikom. Isto tako razumijem i ljude kojima je preko glave svega i imaju potrebu i želju da uzmu stvari u svoje ruke, da se uključe i pokušaju nešto da promijene. Takvim ljudima koji uđu u politiku iz tih pobuda - svaka čast, ali ja prosto nijesam takav, iako razumijem ljude koji žele da se angažuju u nadi da će promijeniti nešto na bolje. Naravno, samo ako su ti motivi stopostotno na mjestu i iskreni, ali ako nijesu, onda je to prosto još jedan običan političar koji je u politiku ušao sa druge strane.

( Jelena Kontić )