Luk je zasađen

Zna Milivoje Katnić ponekad da ubode kao sadilicom za luk.

Veli da će biti “teška i mrčna” godina pred nama. I onda mu isti dan nikne Aleksandar ili Saša Sinđelić sa promijenjenim iskazom, umjesto da čeka plodove u vidu osuđujuće presude za državni udar koje je očekivao za nekoliko sedmica.

Veli i da mu je žao što su “pomamili” ovaj narod da protestuje umjesto da “malo zemlje obrađuju, sade luk ili nešto drugo”.

Mogao je Katnić i podići optužnice za vikend-revoluciju ili euforiju tipa Milo je pao na Fejsbuku, međutim, stvar je u tome što opozicioni birači sada imaju mnogo više razloga za optimizam nego što su imali ikada prije. I Katnić to zna.

Danijel Server za TV N1 kaže „svi mi vidimo kako će se Đukanović vjerovatno povući sa političke scene...“, da bi se samo koji dan kasnije za domaće potrebe u Pobjedi posuo pepelom kako „sada nema prostora da se Đukanović povuče”.

U obje izjave Server postavlja pitanje nedostatka pro-NATO alternative, što bivši britanski diplomata ser Ajvor Roberts nije vidio kao problem. U tekstu za uticajni portal Politico, Roberts promoviše Duška Markovića kao prestolonasljednika, dok urednik praške centrale Radija Slobodne Evrope, Dragan Štavljanin u, po Đukanovića zloslutnom, tekstu koje je prenio i Glas Amerike nameće pitanje kako će se u ovakvoj situaciji u Crnoj Gori postaviti dugogodišnji šef bezbjednosti „koji sigurno ima dobru procjenu i adute“.

Ovakve zdravice prestolonasljednicima se ne praštaju - od one berlinske Igoru Lukšiću do moskovske iz 1964, Markoviću po profesiji bliskom, Aleksandru Rankoviću.

Marković je nedavno rekao da očekuje da dogodine prođe autoputem jer ga je dosta gledao iz helikoptera. Ne mora da brine da će još dugo iz helikoptera posmatrati autoput, ako mu politički mač ostane u koricama. Voziće se vjerovatno privatnim autom, ako Đukanović nekim slučajem sve ovo pretekne.

Jer, kako je primijetio Štavljanin, u slučaju Crne Gore nije ključno pitanje ko će biti na vlasti, već kako omogućiti suštinske reforme. Ili, ko god bio na vlasti u Crnoj Gori mora sarađivati sa Vašingtonom i Briselom.

U kratkom vremenu, Đukanović je u zapadnim medijima od jednog od stubova odbrane protiv ruskog uticaja na Balkanu postao najdugovječniji evropski vladar sa brojnim hipotekama.

Peo se na podgorički prijesto prije tri decenije kad je predsjednik Istočne Njemačke Erih Honeker silazio sa berlinskog. Upravo će u Berlinu crnogorskog predsjednika za koji dan ugostiti njemački protokolarni kolega Frank Valter Štajnmajer, što je dio pokušaja Đukanovića da smanji političku štetu.

Izgleda da vrijeme trabant demokratije, ukorijenjeno na Balkanu i vasrkslo u nekim bivšim članicama istočnog bloka, u Crnoj Gori prolazi.

Masovna partijska pokrštavanja, u vidu dodjele po 100 novih pristupnica, sigurno nisu ohrabrujuća, niti su dala rezultate, posebno u Tuzima. DPS kao da upada u neku fazu koja je nabliže religijskoj. Valjda se, kako se primiče kraj apsolutnoj vladavini, sve više počinje vjerovati u Svevišnjeg.

A da se kraj primiče ima puno, puno signala.

Nije šef britanske diplomatije Džeremi Hant naš Srđa Darmanović kome će neka NVO uputiti otvoreno pismo. Niti je Duško Knežević naivan da u situaciji u kojoj se nalazi svoje pismo Hantu objelodani, mimo odobrenja britanske diplomatije. Pri tom, u pismu iznosi, za opozicionu javnost koja je ili indiferentna ili na njegovoj strani, nepopularan stav da „ne želi da odlazak Đukanovića donese nestabilnost, oslabi Vladu“ jer je “ubijeđen da su političari u DPS-u potpuno sposobni da vode državu”.

Đukanoviću je nedavno Evropska jevrejska asocijacija uručila “Evropsku nagradu Kralj David”. Praktično istovremeno, Prva dama Melnija Tramp i državni sekretar SAD Majk Pompeo uručili su nagradu Stejt departmenta “Hrabra žena” Olji Lakić, novinarki Vijesti za koje Đukanović tvrdi da su medijska mafija.

Retoričko pitanje - šta mislite, na primjer, o vlastima u Tanzaniji ili Burmi iz koje je su dvije, od ukuno 10 žena iz svijeta, dobile ovo prestižno priznanje. E pa to isto misle Amerikanci o crnogorskim vlastima. I oni u Tanzaniji i Burmi koji podržavaju napore svojih aktivistkinja.

Ili, ona poruka u svjetlu protesta i afere “Koverat” od predsjednika Evropskog savjeta Donalda Tuska: „Od suštinskog interesa za Crnu Goru je da se svi problemi razjasne…”.

Za Tuska su protesti „dio normalnog funkcionisanja demokratskog društva”, dok je komesar Johanes Han ovlastio šefa Delegacije u Evropske unije Aiva Orava da razgovara za organizatorima protesta.

Brisel je tako, pored vlasti i opozicije, dao legitimitet za rješavanje krize i Trgu nezavisnosti. I koliko ova činjenica ne prija Đukanoviću, sigurno ne prija ni opozicionim prvacima. Niti im je prijalo što su, bez najave i znanja, pozvani da bojkotuju parlament a da će 16. marta biti održan presudni protest.

Zato su i stigli odgovori. Poput onog od Andrije Mandića da se „ne može sakriti činjenica da srpski narod Crne Gore, kao i uvijek, prednjači u ovoj borbi”. Ili podsjećanja SDP-a da se stvari, ipak, moraju završiti glasanjem u parlamentu.

Ukoliko se iskreno želi smjena Đukanovića i DPS-a, onda tu nema mjesta iznenađenjima, naređenjima, sujetama ili moralisanju o ulozi Duška Kneževića. Kome je do morala, neka ide u Crkvu, a ne u politiku, što bi rekao Zoran Đinđić.

Treba vidjeti šta će Knežević objaviti do 16. marta ili tog dana. Ako ne objelodani neki kompromitujući materijal, kao što je obećao, postaće tragikomičan lik.

Za početak, organizatori protesta bi mogli da raščivijaju sa DF-om kakvi su im planovi u slučaju osuđujuće presude Mandiću i Milanu Kneževiću koja bi mogla voditi radikalizaciji i razbijanju demokrtaskog i građanskog imidža bunta. Posebno u slučaju da u prvostepenom postupku budu osuđeni na kazne duže od pet godina, što režimu omogućava da ih odmah odvede u Spuž.

Možda je zbog toga Katnić govori o „teškoj i mrčnoj godini pred nama“.

No, u jednom je sigurno pogriješio. Ovdje je zemlja obrađena, a luk zasijan.

Samo treba sačekati vrijeme kada se čupaju pera i vadi glavica. Zato, „polakote“.

( Vladan Žugić )