Ljubitelji kulture i njihov simulakrum

Upravo je na portalu na kome čitate ovaj tekst, rubrika ‘Kultura’ kategorizovana pod ‘Zabavu’ i smještena odmah ispod video snimka na kojem se štenad labradora neodoljivo igraju. Ovakva urednička odluka je tek jedan od okvira unutar kojeg se razgovor o kulturi vodi.

Prof. Mihailo Mujo Jovićević je na svojim predavanjima iz konzervacije i restauracije često govorio: “Najviše se čuvajte ljubitelja umjetnosti!” Svoj stav je pravdao činjenicom da su ljubitelji najveći neprijatelji slikarstva, jer iz želje da priđu što bliže slici, nerijetko dozvoljavaju sebi da dodiruju bojani sloj, pritom ga uništavajući. Ova pouka, naravno, ne spada među najvažnije sa pomenutih predavanja, no biva akcentovana stoga što je prizor ljubitelja koji “čople i gule” umjetnička djela, nanoseći štetu kojoj je neophodan ogroman trud restauratora ne bi li se stvari povratile u prvobitno stanje, paradigmatičan za cjelokupno stanje u kulturi Crne Gore.

Objašnjenje ove paradigme svakako ponajprije leži u samom pojmu ljubitelja, kao onoga koji ljubi, voli, divi se, podržava, no ne mora pod obavezno i da razumije kulturu i umjetnost. Ljubitelj nije bez stava, no njegov stav je zasnovan na ukusu, odnosno sviđa mi se / ne sviđa mi se argumentaciji. Dovoljno je obrazovan da se ne služi de gustibus floskulom, a ujedno i dovoljno autoritaran da svaku raspravu o granicama dobrog ukusa prekine pozivanjem na autorsku autonomiju. Ljubitelj je potkovan taman do mjere u kojoj može da govori o kulturi, a da u kulturi ništa suštinski ne proizvodi.

Ljubitelj, naravno, nije endemska vrsta, i u drugim kulturnim sredinama naći ćemo ga među publikom, no ovdašnja ekskluziva je što se ljubitelji nalaze na rukovodećim položajima – upravljaju institucijama kulture i kroje kulturne politike. Jer šta drugo, ako ne ljubav, stoji iza “Programa razvoja kulture 2016-2020”, osnovnog planskog dokumenta, kome niti je prethodilo kakvo istraživanje, niti postavlja strategiju za buduće djelovanje? Šta, ako ne ljubav, preporučuje čelnike javnih ustanova kulture, s obzirom na to da niti unaprijed predaju program i viziju djelovanja, niti naknadno kroz evaluaciju polažu račune za učinjeno?

Ljubiteljeva ljubav je apriorna. I ako se kojim slučajem dovede u pitanje, biva objašnjena isključivo drugom vrstom ljubavi – prema državi, identitetu, suverenitetu, tradiciji i inim kategorijama prema kojima se moraju osjećati ljubav i poštovanje, čije se značenje i kontekst ne daju propitivati, već stoje samorazumno izgrađeni vo vjeki vjekova.

A što je sa nama koji nemamo ružičaste naočare, čiji su leptirići u stomaku davno zamrli, ili nam je, eto možda, srce od kamena? Što vidimo mi koji kulturu i umjetnost ne volimo, jednostavno zbog toga što njome moramo da se bavimo?

Vidimo najprije jednu injekciju koja je kulturi ubrizgana prije bezmalo dvije decenije, kada je ista stajala na čelu independističkog pokreta. Injekciju koja je dovela do naduvavanja institucija i pojedinaca kroz ideju nacionalnog u umjetnosti, ne da bi se crnogorska kultura sagledala u širem kontekstu, već da bi se omeđila i postala samo(za)dovoljna. Otad mi živimo i uživamo jednu simulaciju kulture. Upravo GMO kulturu, poput onog paradajza u lancima prehrambenih trgovina koji je crven spolja, a truo kad ga prerežete. Samo što paradajz sada već toliko dugo stoji na rafu da su tragovi truleži vidljivi i spolja.

Vidimo Narodni muzej kome ne polazi za rukom da obavlja svoju osnovnu funkciju – da čuva nacionalna dobra. Vidimo Centar savremene umjetnosti čije postavke stoje daleko od savremenih tokova umjetnosti. Vidimo Crnogorsko narodno pozorište čiji umjetnički direktori vode proizvoljne repertoarske politike. Vidimo monopol u izdavaštvu. Vidimo kako se nacionalne nagrade zakonskim normama štite od kvaliteta. Vidimo kako se kulturne industrije pretpostavljaju umjetnosti. Vidimo nezavisnu scenu koja se lešinarski ophodi prema projektima. Vidimo sajt Ministarstva kulture koji sliči PR službi resornog ministra.

Vidimo de-profesionalizaciju i birokratizaciju kulture, partijsko zapošljavanje, netransparentne procedure, bahatost i samovolju. Vidimo snižavanje kriterijuma u umjetničkom obrazovanju. Vidimo crnogorsku kulturu koja je obrisana sa svih značajnih mapa kulture. Vidimo cenzuru i auto-cenzuru. Vidimo volonterizam umjetnika. Vidimo sistem koji je do kraja urušen - “očopljen i oguljen”.

Vidimo sve to i – ćutimo?!

Ovaj poziv na dijalog mora se shvatiti u pozorišnom smislu, jer u teatru riječ nije tek zbir glasova, već radnja – akcija! U ovom slučaju je akcija mišljena kao rehabilitovanje temelja na kojima će se graditi profesionalni i uređeni sistem. A jedino takav nam vrijedi.

Autor je diplomirani slikar i pozorišni reditelj

( Mirko Radonjić )