Pismo iz Groningena

Ideja o nastavku školovanja van granica naše zemlje spontano se nametnula tokom mojih gimnazijskih godina. Djetinja radoznalost i želja za upoznavanjem novog (uostalom, onaj instinkt koji ljude i čini ljudima), vukle su me najprije kroz enciklopedije i pozajmljene knjige iz biblioteke – kao moje iskonske izvore informacija kada sam bila mala – a kasnije i internet i društvene mreze, čiju sam pozitivnu utilitarnu vrijednost rano spoznala i naučila da koristim najbolje moguće.

’Guglajući’ sam, tako, tražila načine da pronađem događaje i manifestacije međunarodne prirode, prijavljivala se za učešće na istim s ciljem sticanja dragocjenih iskustva koji bi zadovoljili potrebe za upoznavanjem novog i nepoznatog. Moje volontiranje na Svjetskom prvenstvu u vodenim sportovima u Budimpešti 2017. godine, predstavljalo je svojevrsnu kulminaciju – shvatila sam da me ispunjava boravak u međunarodnoj sredini. Nedugo posle toga, započela sam istraživanje o evropskim univerzitetima, kako bih ponovo imala takvo iskustvo, ovaj put na studijama.

Sinonim za evropski melting pot, takozvani ’lonac za taljenje’, zemlja je slobode: Holandija je svojevrsna zona sudara – zemlja čija je nacija stvorena na temeljima drugih svjetskih kultura, vjekovnim miješanjem tradicija sa bližih i daljih tačaka na zemlji i koja se danas u 21. vijeku kao plod svega toga, ponosi raznolikošću umjetnosti i nauke i svega onoga što čini svakodnevicu jednog Holanđanina. Mojom prvom posjetom ovoj zemlji početkom 2018. godine, djelimično sam zavirila u život lokalaca, imala priliku da naučim o njenoj istoriji i prvi put poželjela da sliku sa razglednice – turiste na biciklu i buketom lala u ruci – pretvorim u svoju stvarnost. U mjesecima koji su uslijedili, prikljupljala sam materijal za aplikaciju za upis na jedan od ovdašnjih univerziteta i nadala se i radovala sljedećem putu kada ću posjetiti državu ’niskih zemalja’(Nederland, otuda i adekvatniji naziv naših susjeda Nizozemska, kako se naziv Holandija odnosi na dvije od dvanaest provincija u ovoj zemlji).

I zaista, pola godine kasnije sam primila sudbonosni imejl i dobila priliku da se vratim u Holandiju – ovaj put s većim koferom i avionskom kartom u samo jednom smjeru.

Na obali Sjevernog mora nalazi se Groningen, najveći grad sjeverne Holandije u istoimenoj provinciji – grad za koji, do prije godinu dana, nisam ni čula. Program Međunarodno i evropsko pravo na osnovnim studijama, na koji sam ja primljena, postoji samo ovdje, na Groningen univerzitetu. Univerzitet broji preko 30 000 studenata i najbolji je holandski univerzitet međunarodnog karaktera, čiji su studenti iz 120 različitih država, s obzirom na to da je trećina studentskih programa na engleskom.

Zvanično je najmlađi grad Holandije, kako svaki četvrti stanovnik ima ispod 25 godina. Kanali i kuće karakteristične holandske arhitekture iz 17. vijeka, a ipak odsustvo turističkih gužvi, nalik onima u Amsterdamu, čine Groningen mirnim, porodičnim i studentskim gradom s onim najboljim elementima holandske idile: prvi je biciklistički grad na svijetu i procjenjuje se da se 60 % putovanja u centru istog sprovode upravo na biciklu. To je zgodno za studente, te se Groningen ponosi studentskom populacijom i obiluje brojem kulturnih i sportskih aktivnosti, barova i noćnih klubova i prepoznatljiv je po jakoj alternativnoj kulturi.

Pola godine kasnije i nakon jednog završenog semestra, svjesna sam da je dolazak ovdje na studije moja najbolja odluka. Ruku na srce, projekat studiranja u inostranstvu ozbiljan je i zahtjevan projekat. Naučila sam da sve radim sama i proces osamostaljivanja traje svaki dan i ogleda se u svakoj aktivnosti koja čini moju svakodnevicu. Kada se probudim za jutarnje predavanje, u studentskoj kući u Rijksweg ulici, u kojoj živim sa još 8 studenata mog univerziteta, kuvam kafu iz džezve na plinskom šporetu, poželim dobro jutro Litvanki Evi koja uči u kuhinji, polu-zadihano na vjetru vozim biciklom na zgrade Akademije i zaključavam lanac na biciklu na parkingu ispred univerziteta, istovremeno sa još stotinjak mojih kolega i koleginica. Amfiteatar je veliki i osvjetljen i obično je pun 200-250 studenata po predavanju međunarodnog prava, koje traje 2 sata. Posle podne učimo u univerzitetskoj biblioteci ili se družimo u Noorderplantsoen – parku izvan centra grada – kada vrijeme to dozvoljava, a petkom se ide na pab kviz ili na oklupljanja u jednom od brojnih studentskih domova.

Navikla sam se na svakodnevicu koju imam. Bez obzira na žrtvu koja je podnijeta i svakodnevne izazove, ne kajem se što sam odabrala ovo naspram naizgled lakših i bezbrižnijih studentskih dana koje bih imala u Crnoj Gori. Gurajući biciklo pored sebe na Grote trgu u centru grada, na ranom proljećnom danu kao što je ovaj, osjećam miris haringe i vrućeg vafla u vazduhu i razmišljam o tome kako prije godinu dana u ovo vrijeme nisam mogla da zamislim da ću se nalaziti upravo ovdje, baveći se onim što volim i sprovodeći u djelo ono čemu sam se nadala. Srećna sam što imam priliku da sada živim svoj san – a trud će se isplatiti!

( Kristina Janković )