STAV
S kim je razgovarala Tamara?
Tamara je pitanjima Mila uvodila u uloge koje njemu više odgovaraju – ulogu političkog i ekonomskog eksperta, političkog filozofa čak, ulogu istoričara – a samo se ovlašno, uz blagu, prijateljsku ironiju, doticala onoga što je u fokusu pažnje javnosti – Milove političke odgovornosti za aktuelno stanje crnogorskog društva i njegove ekonomije
Gledao sam i slušao sinoć razgovor Tamare Nikčević i Mila Đukanovića u udarnom (prime time) terminu na nacionalnoj javnoj televiziji. Tamara je iskusna novinarka i, koliko znam, nije zaposlena u TVCG. Milo je dugogodišnji lider Demokratske partije socijalista (DPS), dugovladajuće političke organizacije nastale na razvalinama Saveza komunista Crne Gore. Na poslednjim predsjedničkim izborima Milo je izabran za predsjednika države Crne Gore, ali je ostao i predsjednik DPS. Prije toga je više puta bio predsjednik Vlade Crne Gore, a jednom i predsjednik države Crne Gore.
Zašto sam u prvoj rečenici rekao da je riječ o razgovoru Tamare Nikčević i Mila Đukanovića?
Zato što je Tamara samo ponekad bila novinarka koja intervjuiše aktuelnog predsjednika države, a Milo je samo na momente odgovarao na Tamarina pitanja kao predsjednik države Crne Gore. Tamara je pitanjima Mila uvodila u uloge koje njemu više odgovaraju – ulogu političkog i ekonomskog eksperta, političkog filozofa čak, ulogu istoričara – a samo se ovlašno, uz blagu, prijateljsku ironiju, doticala onoga što je u fokusu pažnje javnosti – Milove političke odgovornosti za aktuelno stanje crnogorskog društva i njegove ekonomije.
Može li Milo Đukanović da govori za nacionalnu javnu televiziju kao politički i ekonomski ekspert?
Čovjek koji je u politici od malih nogu praktično, i koji se bavio nekim sitnim biznisom još u ljevičarskoj mladosti, a kasnije, kao premijer, upravljao državnom ekonomijom, sigurno da ima određena praktična i teorijska znanja iz obje oblasti. Nije, dakle, problem u znanju, koje je možda veće od onog koje imaju neki koji se predstavljaju kao eksperti. Milu Đukanoviću smeta nešto drugo da bude ekspert u oblastima politike i ekonomije. To drugo je njegova kontinuirana interesna i emotivna ugrađenost u sistem koji je predmet njegove ekspertize.
Kao takvom, nijedan dobar novinar/novinarka koji drži do sebe i do služenja javnom interesu ne smije Milu Đukanoviću dozvoliti da iz javne političke uloge bježi u ulogu eksperta, a kamo li mu pomagati da se osjeća lagodno u takvoj ulozi.
Njegova dugotajna interesna i emotivna ugrađenost u sistem lokalne moći, u kombinaciji sa nedostatnim teorijskim obrazovanjem, u potpunosti Mila Đukanovića diskvalifikuju kao relevantnog političkog filozofa. Dobronamjeran novinar/novinarka bi mu trebali pomoći da se vješto povuče sa terena kojim ne umije da hodi, a ne da ga na taj teren navodi. Kad Milo Đukanović kaže da su aktuelni protesti u državi čiji je formalin predsjednik politički a ne građanski, on pokazuje ozbiljno neznanje o tome šta građanin kao pojam i politički konstrukt jeste i o čemu govorimo kad pričamo o politici. Kad kao argument za svoju tvrdnju da su protesti politički potegne to što nema socijalnih zahtjeva, dodatno se kompromituje kao politički filozof.
Tek u ulozi istoričara Milo Đukanović ne može biti kredibilan sagovornik. Još je Tukidid, koji se smatra tvorcem naučne kritičke istoriografije, praktikovao da o događajima čiji je učesnik bio ne svjedoči samo na osnovu svoga doživljaja već ga je prosijavao kroz sita još najmanje dvojice drugih učesnika. Tim prije bi savremeni političar, ugrađen, kao što već kazah, interesno i emotivno u sistem moći, morao izbjegavati samohvale kad o prošlosti zbori, a oni koji ga u ime javnosti propituju o toj prošlosti morali bi ga, ako je i to tema intervjua, suočiti sa drugačijim viđenjima prošlosti. Ovo posebno kada se govorio o kontroverznim zbivanjima iz bliske crnogorske prošlosti, koje režimski propagandisti svjesno jednostrano prikazuju.
Drugačija viđenja i njihova sučeljvanja su upravo ono što nedostaje u ovakvoj vrsti medijskih konstrukcija i svrstava ih u red promotivnih pripovijesti koje samo pothranjuju naratorovu iluziju o moći i značaju, ali njega i one koji su zaljubljeni u njegovu pipovijest dugoročno onesposobljavaju za politički i svaki drugi suživot sa drugomislećima. A uloga novinarstva, odnosno medija (javnih pogotovo) nije da pothranjuju bilo čije iluzije o sebi i svijetu, već da tragaju za istinom, dekonstruišući iluzije i obezbjeđujući prostor za razgovor o kontroverznim pitanjima.
Da je sreće, TVCG bi, prije razgovora Tamare i Mila, obezbijedila prostor za otvoren razgovor o tome kako izaći iz krize kroz koju sada prolaze crnogorsko društvo i država.
( Duško Vuković )