"Miljin kuvar": Nacionalne kuhinje Srbije, Grčke, Francuske, Italije

Dio "Miljinog kuvara" - Srpska kuhinja ima 94 recepta. Kad biste htjeli da ugostite strance koji žele da osjete sve čari srpske kuhinje, sigurno biste pripremili sarmu, gibanicu, pihtije, prebranac… Ali se tu spisak nacionalnih jela ne završava. Obogatite jelovnik i nekim starim receptima za koje ste sigurno čuli ako ih već niste pravili ili probali. U ovom izdanju na jednom mjestu skupljeni su karakteristični recepti Srbije. Od predjela, preko čorbi, glavnih jela, priloga, specijaliteta i poslastica, s oprobanim receptima, prošetaćete Srbijom, kao da ste na gastro-putovanju. Osjetićete bogatstvo ukusa i mirisa, čaroliju mješavine lokalnih i stranih uticaja koji se na ovom prostoru prožimaju.

Srpska kuhinja neminovno je pretrpjela strane uticaje, kao i sve kuhinje na Balkanu. Međutim, čak i ti preuzeti recepti imaju nešto autentično srpsko, bilo da su promijenjene pojedine namirnice ili način spremanja.

Čudesni spoj uticaja Mediterana, Balkana i Bliskog istoka, čini Grčku kuhinju. Iako geografski spada u mediteranske zemlje, grčka kuhinja pretrpjela je i silne strane uticaje, pa je mnogo bogatija nego što se na prvi pogled pretpostavlja. U "Miljinom kuvaru" možete naći predjela u kojima je 'zvijezda' feta sir, supe i čorbe sa obaveznim limunom i maslinovim uljem, musake, giros, suvlaki, a među poslasticama: kadaif, sutlijaš, baklavu, lokum.

Možda ne svi, ali 99,99 odsto gastronomskih izraza potiče iz francuskog jezika. Ništa čudno ako „znate znanje“. Fini ukusi i idealne kombinacije učinile su da kulinarstvo u Francuskoj dobije status umjetnosti. Međutim, iako je najbolja na svijetu, originalnost francuske kuhinje je upitna. Rijetko koji recept je tipičan i sasvim autohton kada je riječ o sastojcima, ali se to nadoknađuje načinom spremanja, dekoracijom, nekom „cakom“ koja učini da čak i ono što je „ukradeno“ iz neke druge kuhinje postane tipično francusko. I ono što je preuzimala od drugih, francuska kuhinja je unapređivala i dovodila do savršenstva.

Predjelo su Francuzi, verovali ili ne, preuzeli od Rusa. Kad su francuski kuvari, majstori svog zanata, počeli da rade u ruskim plemičkim kućama, i vidjeli da Rusi svaki obrok počinju zakuskom, tu novinu uveli su i u svoju nacionalnu kuhinju, a onda je predjelo osvojilo svijet.

Ragu (ragout) je originalno francusko jelo, mada ga često miješaju s perkeltom, gulašem, čak i s paprikašem. Osnovna razlika u odnosu na pobrojana jela sastoji se u tome što se meso za ragu prvo peče, a zatim se dinsta i kuva i što u ukusu mora da preovlađuje povrće koje se koristi za sos. Frikase (fricassée) je najpoznatiji ragu, i mada bi naziv mogao da se prevede kao „pečeno pa kuvano”, u žargonu se frikase koristi i da označi „od svega po malo”, nešto poput naše „papazjanije”.

Francuski deserti nisu naročito slatki, nisu ni bogati kalorijama niti su teških ukusa. Prije bi se reklo da su lagani, vazdušasti, pjenasti, kremasti i iznenađujuće finih kombinacija ukusa.

Nijedna kuhinja nije tako bogata i raznovrsna kao italijanska. Mnogi misle da Italijani jedu samo paste i pice, međutim, to je daleko od istine. Mora se uzeti u obzir geografski momenat kako bi se razumjela velika raznolikost. Italija je mediteranska, ali i alpska zemlja. Uticaji austrijske, francuske, grčke, kao i arapske kuhinje nisu zanemarljivi.

Klasičan italijanski jelovnik izgleda ovako: aperitiv, predjelo, prvo jelo(toplo, poželjno vegetarijansko), supa/čorba ili salata pred glavno jelo, drugo, glavno jelo (riba, meso…) , prilog uz glavno jelo (obično povrće), desert.

Na kraju je kafa, ali i ammazzacaffe (ubica kafe) – čašica likera koja ublaži ukus kafe (grappa, amaro, limoncello….).

Ne može se govoriti o italijanskoj kuhinji, a da se ne spomenu tjestenine, pogotovo špageti.

Naravno, i pica je nezaobilazna kad je o italijanskoj gstronomiji riječ. Ima li nekog ko je ne voli? Postoje dvije vrste testa za picu: napolitanska, debela 3-4 mm, s malo podignutom ivicom; i rimska, debela maksimalno 3 mm i bez podignutog oboda. Koje ćete tijesto koristiti za picu zavisi od ukusa, ali i od fila pice, koliko je tečan ili suv.

I, na kraju – fokača, mada bi ispravno bilo da je na početku. Fokača je postojala i prije pasti i prije pica. Neki je zovu i italijanski hljeb ili pogača. A mnogi pogrešno fokaču smatraju za – debelu picu! Tijesto nije isto, kao ni nadjevi, ali ni postupak pripreme. Osnovna fokača je pečeno tijesto s maslinovim uljem i bijelim lukom. Takvu fokaču možete kupiti u pekari, ali nije preporučljivo nositi je na posao zbog mirisa bijelog luka. Zato se najčešće sprema, jede i kupuje fokača s maslinama i paradajzom.

( Vijesti online )