Trebaš samo nahraniti životinju i držati je na lancu

Posvećeno svim radoholičarima, dokoličarima, i posebno, nezaposlenima - svi su oni na svoj način neobični ljudi. Već time što ne predstavljaju druge. Nego same sebe.

A sepstvo je, budimo iskreni, možda najteže opisivo u svakog čovjeka. Nije ni tip, ni karakter, ni lik. Razlikuje li se u dužini frekvencije, kose, nosa ili jezika, posve je nevažno. Neobičan čovjek posve je svoj. Ne nalikuje nikome, iako se mnogi u njemu prepozna. Najčešće je jednostavan, i naizgled posve običan. Zagledaš li mu lice, geste, građu, korak ili govor, odaje ga mala a odlučujuća razlika. Kao pisce, lopove nad lopovima, otisci na prstima pera. Stil sam.

6 Plavuša

Da, to je neka vrsta zanimanja. Ne samo poteklog iz njemačkih viceva: ta Njemica je više brineta. No, ima u ćudi plavuše nečega profesionalnog. Neće se izgubiti, zna doći doma. Vrednuje sve jer ništa ne cijeni. Osim svoje paperjasto ili velnasto pokriće: na glavi, pod pazusima, i znate već gdje, na onom brežuljku. Ako nijesu i tamo pelate, kao suvremene im moderne u zapadnjačkom svijetu, Fatume. To je moj neologizam ili ako vam je lakše preimenovanje za fatalne hanume. A i one poplavljuju: otkad se neka mi zajedničko nebo oprosti, prostituiraju po velikoj France.

Šalu na stranu, nitko ne bira boju očiju, kože, miris vječne ženstvenosti.

No, ponekad se opredjeljuje za boju: leća, kose, eto, čak i kožu možete izbjeljivati. Nisu plavuše plave zato što su arijevke: ne, one su svojim nosem oćutile da je krik iz abdomena, histerija sama, ono središnje bivanja njime se vlada, na njemu se pada.

Badava vam naknadno blajhanje: vi ćete ostati plačna brineta ili u najboljem slučaju, neka svima omrznuta tamnoputa krasavica, koju kako plavuše kažu, treba dobro izribati. Tu misle na pranje, najprije. Zatim na strast koju navodno zatomljuju tamnokose žene. Potom i one sunovrate očiju čarnijeh o kojima se pjevaju romace i balade. Tko će o vodookima napisati i stiha? No zato provodnici bjeline imaju dobru dioptriju: božanska simetrija, da ne kažem geometrija im je u krvi.

Sve izmjere, izračunaju: u brojanju su nenadmašivi. Jer sve to košta. Kihanje, slinava maramica, podbuhle oči, izostali časi na soarejama, visoke popetice, vertikala ciljeva, dugonogi muškarci, najlonke ili budoari. To je posao, o tome se mora mozgati. Cijeli staž utroše da vam iskopiraju kroj usnica. Ili vas ispitaju o broju grudnjaka. Ne vjeruju da vam je koža bogomdana, da ne stavljate ništa do dječji puder na nju.

One sebi svejedno dometnu fišbajna ili silikona, da bi se mogle izdekoltirati. I napudraju se onim tekućim crvenilom kao Indijanke.

Vi hodate zakopčani do brade, ili se utegnete u najužu dolčevitu.

Nosite duge suknje ili hlače. Je ne želite pokazivati svoje listove. Ako ih vide, slučajno, na Velikoj plaži ili Ratcu, tek sad vas ne gube iz vida. Mete ste legiji plavokosih strijelaca. One su kobci opasniji od snajperista. Vi to znate. Zato ste neprekidno zatamnjeni: tamne naočale, tamni kaputi, pokriveni kao Arapkinja. Da se zimi vidi samno komadić kože oko zapešća ili nad obrvama. Svejedno se vi zakrivate, zabrađujete, one vas ciljaju s gotovo jednakom strašću klasne mržnje - to je najbliže osjećaju zakinutosti.

Onom istom pasijom kojom ciljaju vitke i visoke muškarce, etablirane, i gotovo u pravilu, nespretne u pitanjima srca. Doduše, ne treba tu puno srčanosti. Kažu kad se povjeravaju: trebaš samo nahraniti životinju i držati je na lancu. One o muškarcima. Kad su im i sinovi. Ne samo omrznuti muževi ili dekoracije dosade u uniformi ljubavnika.

Montiraju se na čavlerice, ne bi li bile još tanje. Jedu samo bananu i jogurt, pahuljice i zob. Bildaju, bildunguju, hajdegeriraju, hajdelbergiraju, hozintregeziraju: krabulje prvog reda. U Veneciji im smrdi u Napolju su lencuni fuj sivi. Na Balatonu u nekoj krčmi daleko od očeva s povećalima popnu se na stol i izmajmuniraju s trbušnjakom ili cigojnerskim bendom. Svejedno, svaka o sebi misli da je Lolita, ili barem, Lili Marlen. Za Novi i čisti svjetski globalni red. Na redu su još samo: latinoameričke i azijske djevojke, njima treba isprati i izravnati lica. To najprije ide s pljuvačkom libertizma i egalitarizma.

Ta vidi se lijepo kako su brzo popušile čokoladne manekenke ili elitne nasljednice tadžmahalskih dinastija. Sve sam putar, kamen sutar! Daš im bonkase ili ime parfumu, isturiš na naslovnicu, a oni svi lepi beli čisti hladni kao tibetanski vrhovi. Ne moš’ disat od ekstremnih orijentalista: trebaš se dobro naskrati oksiženskom glazbom J. M. Jarea da otrpiš taj vječno novi talas.

Mogu osnovat’ stranku za evropski parlament: BDJ. Belle de jour. Šefica ledenica broj 1 među Barbikama, nikad otopljena siga: Sveta Katarina. Čudotvorka apsurda. Potonje borghesie. A to je san svake plavuše: Biti princeza. Imati kraljevića. Kad već nemaju kraljevstvo nebesko, da imaju zemaljsko: pod petama.

S knedlom u grlu gledam i na europske i ekstremno zapadnjačke suverenke: aktualne su sve redom nabeđene ili autentične plavuše.

S lećama u boji ledenjaka. A da kupimo kane galijejske pa da im prometnemo logiku? Ne, teško bi to išlo: nelogične su, zato vladaju.

Bože, oprosti na potpitanju: prema svima si jednak mizogin, no voliš li, makar zericu više svojom škrtom milošću, plavojke? Ili nas, sve ostale, kojima si ostavio u naslijeđe sve ostale, preostale zadaće. Mozganje samo. Samo nemoj više prati i peglati. Pusti nam sive kore da iz njih izraste crnilo.

Svima sretna na put sresti, osim sebi samoj

7 Dimnjačar

Uvijek u modi: u crnom i nosi sreću. S dugmetima srebrnim. Pozvoni, moja mu mama doda ključ tavana, ja poslije preuzmem. Obično mu tutnem u ruke i naranču. To bude zimi, ili s jeseni. Portafortuna, kao i ja, što sam svima sretna na put sresti, osim sebi samoj. Jesu li i sami sretni? Ovaj naš, tek je bio pustio bradicu, zelenko, maladjec, već se priženi nekoj domaćoj curi. Vidim ga zabrinutog kako šetka pred dječjim dipsanzerom. Ja izlazim s druge strane. On me ne vidi. A i da vidi mislio bi: Kaj će ova tu, kod ginekologa? Ili bi se zamislio: nije valjda još curka? Ima li takvih? Ima, ima, lipi moj, misli se ova dok piše, ali nije to nešto što se vidi. Iznutra je, ili u zraku, nevidljivo, i gotovo, nedodirno.

Zato mu i dajem jabuku ili naranču u ruke, da ne taknem one garave prste. Baš sam rasist: a čim ih vidim na ulici ili u kolima, hvatam se za dugme. Ono isto s kojeg kad sam sretna, puca moj prsluk.

Moja majka koja dobro ne vidi pita me kad sretnemo lijepe mlade ljude koji nedjeljom silaze s mise prema kafeterijama: bjehu li ono dimnjačari u grupama? Ne, rekoh mama, no mlađarija neka. Pa što su obučeni kao dimnjičari? Što su crnokošuljaši, eto, jel’ ti sad lakše. Nije, dijete moje, sigurno među njima i mojih bivših đaka. Možda ima mama, no oni su svi ionako pod kožom črleni. Misliš li, nacvrckani? Da, baš tako, od misnoga vina i Martinja.

( Lidija Vukčević )